Žedno uho opet je napojeno u Pogonu Jedinstvo, ovog puta sa zvukom Mudhoneya, jednim od začetnika grunge scene.
Po nepisanom, ali uvriježenom pravilu da svako razdoblje glazbe i svaka scena ima svoju veliku četvorku funkcionira danas i priča o grungeu. Nirvana, Pearl Jam, Soundgarden i Alice In Chains čine se najzaslužniji, no oni su i najrazvikaniji dio priče u kojoj je Seattle u jednom trenutku početkom 90-ih godina prošlog stoljeća bio epicentar zbivanja u rocku. No teorija o velikoj četvorci drži vodu u komercijalnom smislu, dok je u svakom drugom segmentu krnja za još dva imena; Mother Love Bone i Mudhoney.
Pokojni frontmen benda Mother Love Bone, Andrew Wood bio je preteča onog lirskog momenta tadašnje scene u razvoju koja se pokušavala otrgnuti snažnom utjecaju na zvuk koji je nametnuo Los Angeles. On je bio taj koji je zacementirao temelje iz kojih su Jeff Ament i Stone Gossard izgradili budući Pearl Jam, prepoznajući u mladom Eddieju Vedderu istu onu istovremenu energiju i krhkost duše kakvu je imao Wood.
Mudhoney su pak bili oni koji su u grunge donijeli garažnu sirovost i mantričku težinu rifova, njihov ‘roll’ je bio važniji od ‘rocka’. Bili su i ostali izravni, puno više nego Soundgarden, njihovi najveći rivali na kraju 80-ih i početkom 90-ih koji su svoji težinu začinjavali izmišljanjem novih harmi i štimova na svojim žičanim instrumentima. I kad se podvuče crta, jedino Pearl Jam i Mudhoney od početka imaju neprekinutu ‘bendovsku priču’, a time i sazrijevanje. Samo što su prvi globalno prepoznati, a drugi nisu. No po kompaktnosti, žestini i gruvačini koju isporučuju gotovo da i nema razlike, uz jednu bitnu opasku, a to je da nema Mudhoneya, teško bi se uživo mogla osjetiti ta iskonska crta onoga što je grunge svojevremeno predstavljao.
2009. godine se u to uvjerila i zagrebačka publika kad je Mudhoney poput olovne kiše pomeo sve pred sobom u dvorani Pauk. Repete su se dogodile sinoć u Pogonu Jedinstvo kad je četvorka Mark Arm, Steve Turner, Dan Peters i Guy Maddison otvorila vatru u prohladnoj i kišnoj, gotovo seattleovskoj, večeri, ovog našeg kasnog proljeća. Okupio se skoro identičan broj ljudi kao i prije četiri godine, njih 500-600 muđu koji se opet našao i solidan broj onih koji su prije dvadesetak godina pogali u Jabuci kad god bi se začuo uvodni rif debi singla Mudhoneya „Touch Me I’m Sick“, kojeg usput rečeno Mark Arm bez problema i dan-danas isporučuju u jednakoj dozi vrišteće lucidnosti, iako se po njegovoj mirnoći na pozornici to ne bi moglo zaključiti na prvu loptu. No važno je ono što izlazi iz razglasa, a ne hopsanje po bini.
Bilo je žestoko, glasno i moćno, no bilo je i povremenog gubljenja u redovima benda na pozornici tijekom Turnerovih gitarskih solo dionica. Dokaz kako grunge često nije bila precizna svirka? Naravno, pa čak i mali podsjetinik na davno ugasli bend Mr. Epp and the Calculations u kojem su se Turner i Arm upoznali i koji su 80-ih sami okarakterizirali kao najgori bend na svijetu – gomila neratikulirane buke iz koje je kasnije iznikao Green River, a potom Mudhoney i Pearl Jam. Za kikseve svakako treba uzeti u obzir umor koji donosi zgusnutost datuma trenutne europske turneje Mudhoneya tijekom koje sviraju dan za danom predstavljajući svoj novi studijski album „Vanishing Point“, čiji dobar dio su odsvirali i u Zagrebu, počevši koncert sa „Slipping Away“ i „I Like It Small“ i kasnije izvevši „Douchebags On Parade“, „Chardonnay“, „What To Do With The Neutral“, I Don’t Remember You“ i „The Only Son Of The Widow From Nain“.
Naravno da su izvedeni i klasici, već spomenuti „Touch Me I’m Sick“ i „Here Comes Sickness“, a na listi se također i našla „Fix Me“, obrada Black Flaga. Što se tiče atmosfere u publici ona je posebno živnula na dugačkom bisu posebice tijekom niza „Here Comes Sickness“, „In ‘N’ Out of Grace“ i „The Money Will Roll Right In“. Zapamtit ćemo i ovaj koncert kao jedan od boljih u sezoni, iako što se tiče ovogodišnjeg Žednog uha, grmljavina Swansa od prije dva tjedna nije nadmašena.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
