Nema avangardnog popa, ako u njemu nisu glazbeno dobro potkovane face, po mogućnosti džezisti. To dokazuje i posljednji, šesti album, ‘Cricklewood Broadway’ norveškog jazz benda Beady Belle koji su 1999. osnovali pjevačica Beata S. Lech i njen budući suprug Marius Reksjø.
Na „Cricklewood Broadway“ se može gledati i kroz dioptriju eksperimentalnog pristupa, jer s jazzom kao stilom nema gotovo ništa. U izričaju je to iznimno minimalistički album na kojem glavnu riječ vodi električni bas i MS20 Mariusa Reksjøa, drum programming Erika Holma, široka ali inteligentno dozirana upotreba klavijatura od Wurlitzera do Clavineta Davida Wallumrøda i naravno ugodan baršunast i prezentan glas Beate S. Lech.
Hommage je to gotovo nespojivim stvarima istovremeno kao što je njemačka krautrock škola ‘hladnih’ industrijskih ritmova, zatim američkim jazz elektro-pionirima, kao i soul i R&B vokalnom ugođaju. Stoga ako se uzme da je ovaj album ugledao svjetlo dana prije nego je Daft Punk sve pomeo s „Random Access Memories“ tada treba uzeti u obzir i savršeni nos za trendove koji posjeduje ovo norveško glazbeno društvo čija priča o uspjehu je krenula onog trenutka kad je 2005. mladi Jamie Cullum uletio u njihov backstage nakon londonskog koncerta i zamolio ih da mu se pridruže na europskoj turneji, što je bio ključni potez za širu afirmaciju.
„Cricklewood Broadway“ je jedan od onih albuma koji se isprva učine hladnim (kako to obično sjevernjaci znaju učiniti), no onda počne osvajati i otvarati nove dimenzije tamo gdje se isprva činilo da ih nema uslijed tog ‘silnog minimalizma’. Pjesme se potom počinju činiti kao hitovi, tj. da je Beady Belle snimio prearanžirane standarde drugih autora, što naravno nije istina jer je cijeli album autorskog karaktera. I tu postaje jasno da njihov isprva jednostavni, gotovo dvodimenzionalni cvijet posjeduje više latica od ruže.
Uvodna „Saved“ poput čvrstog elektronikom zamućenog bas rifa koji je nosi jasno određuje u kojem smjeru će se kretati ostatak materijala. Produkcijskih oscilacija nema do posljednje „Half-Truth“, sve je čisti minimalizam, ali razočarenja također nema jer Beady Belle cijelo vrijeme sigurno vozi u svojoj kreaciji koja kao da ima dušu Lauryn Hill u kombinaciji s izričajem Sade.
Album posjeduje i snažni plesni impuls, posebice u „My Name On The World“, hip hopa se blago dotiče na početku u „Saved“, a kasnije tu dimenziju produbljuje na „Poppy Burt-Jones“. Balade i suspenzija u njima je pak specijalnost Beady Belle, a najviše se izdvaja „Every Moment“ koja je pak toliko ogoljena da se na momente čini kao da je pitanju a capella izvedba. Album zatvara „Half-Truth“ koja ‘grije’ poput najfinijih materijala u ozračju koje se odlično gradi do kulminacije himničnog, ali istovremeno snažno intimističkog refrena, što je ujedno izvsrna završnica ovog decentnog i iznimno inteligentno zaokruženog djela.
Riječ je de facto o albumu koji je iznimno bogat u onome što nudi, ali je brutalno srezan svaki zvuk koji bi mogao napraviti šum u glavnoj niti vodilji. Snažna emocija, ali još snažnija samodisciplina glazbenika koji su imali jasnu viziju što žele učiniti. Rizični hod po žici sa sretnim ishodom. „Criclewood Broadway“ lako može postati album koji ne izlazi iz vašeg playera.
Ocjena: 9/10
(Jazzland Recordings, 2013.)