Rambo Amadues došao je na kupalište Jadrija s novim bendom. Prije njega pred šibenskom publikom debitirali su Bad Copy i Siledžije.
Sjeća li se tko kad je Rambo Amadeus zadnji put odsvirao suvisao koncert? Ili, barem, kad je izveo pjesmu baš onako kako ju je i snimio? To se valjda nije dogodilo još od legendarnog koncertnog albuma iz dvorane “Franc Prešern” od prije petnaest godina. I to se vjerojatno neće dogoditi više nikad. Slijediti zadanu nit i držati se koncepta bila bi uvreda za njegov intelekt i talent. Rambo je na vrijeme shvatio da su ga mediji, pogotovu hrvatski, počeli pretjerano glorificirati kada je prvi probio poslijeratnu barijeru i počeo nastupati s obje strane Drine. Nanjušio je forsiranje vlastitog lika i djela, prisilno stvaranje zvijezde od nezvjezdanog materijala te je odlučio promijeniti ploču. Dekonstrukcija njegove funk-rock forme mogla je započeti.
Rambo Amadeus se jučer na Regiusu pojavio s potpuno promijenjenom postavom pratećeg benda. Sad ih je samo trojica plus sempler, skloni improvizacijama i spremni na faktore iznenađenja koje Rambo obilato koristi. Malo “Amerike i Engleske”, malo “FAP mašine”, malo onih novijih, malo nekih nikad snimljenih, a uglavnom ništa s glavom i repom. Sve ono što se događalo između podijelilo je publiku na one koji su pred sobom vidjeli genijalca na djelu i one koji su žalili za uloženih 60 kuna. Prema reakcijama, bilo je više onih prvih.
Dvosatni skeč na Jadriji ovog samoproglašenog diktatora očekivano je bio stand-up nastup popraćen funk ritmom bubnja i basa. Svašta se moglo čuti od inspiriranog Ramba; od wireless bungie jumpinga do rendgenskih snimaka na fejsu. Dekonstrukcija live nastupa postala je samoj sebi svrha. Rambo je valjda jedini na ovim prostorima koji se u takvo što može upustiti. Genijalac, dakle. Luđak, vjerojatno. Jedinstven. Iako od 1997. i “Titanika” nije objavio ništa posebno vrijedno slušanja, ne doživjeti Ramba Amadeusa nekoliko puta u životu, bio bi nenadoknadiv propust. Publika na Regiusu uglavnom je to i shvatila.
Shvatila je i kvalitetu Bad Copyja, beogradske hip-hip supergrupe, na njihovoj šibenskoj premijeri. U moru kojekakvih brbljavih repera, koji su zadnjih petnaestak godina počeli nicati poput gljiva poslije kisele kiše, Ajs Nigrutin, Timbe i Wikluh Sky izdigli su se elokventnošću, izravnošću i old school pristupom. Tu su naravno i jaki aduti u vidu miješanja stilova i duhovitih rima, tako da čak ni njihovo već čuveno sprdanje s Justinom Bieberom ne zvuči kao prvoloptaška, jeftina zajebancija. Samo zamislite Cypress Hill koji mikrofon udaraju beogradskim slengom i dobit ćete otprilike približnu sliku.
Rage Against the Machine iz Ljubuškog. Takvu nekakvu sliku, pak, nude Siledžije, grupa koja je jučer otvorila Regius. Pjevač odlične dikcije, gitarist, klavijaturist i bubnjar, bez basiste, bili su najveća nepoznanica Regiusa. I ostavili odličan dojam. Na festivalu je trebao nastupiti i dub/reggae bend iz Tetova, Conquering Lion. Cijeli Šibenik već zna zašto su zapeli na granici u Neumu, a vi možete pretpostaviti i sami. Nije teško.