U Zagrebu je u petak otvoren subkulturni centar u Hatzovoj ulici. Tom prilikom je otkriven i spomenik Joeu Strummeru iz grupe The Clash. Skulptura u prirodnoj veličini s električnom gitarom u rukama, a ne mačem ili puškom, za moju malenkost praznik je za oči i znak da rokersko stanje uma na ovim prostorima ima snage za ofanzivu – makar i simboličnu.
„Aaaa, prika, pa nije ovo Strummer!“
„Što jes, jes… prije će biti Mick Jones…“
„Ma nema ni Mick tako klempave uši.“
„A malo ga je promašija…“
„A je…malo, al’ ajd’, nije loše.“
„Oš me slikat’ s njim?“
Uglavnom tako je tekla jedna od konverzacija pred spomenikom Joeu Strummeru, djelom akademskog kipara Marina Marinića koji je otkriven u petak u dvorištu subkulturnog centra u ulici Pavla Hatza u Zagrebu, mjesta gdje je također u prostoru nekadašnjeg poznatog gej okupljališta Global otvoren Klub. – novi koncertni prostor kapaciteta oko 200 posjetitelja.
Dvorište, Klub. i Beertija (koja je također u sklopu Centra) bili su krcati sinoć. Mnogi su se sjatili kako bi vidjeli kako izgleda taj neslužbeni Trg Joea Strummera u prvom subkulturnom tematskom parku sa sadržajima u gradu. I to u njegovom samom centru. Iza cijelog projekta stoji ekipa iz Tvornice kulture udaljene kojih petnaestak minuta hoda od dvorišta. Klub. koji su u petak uživo ‘testirali’ bendovi Discohernia, Rektalni front i Radio Clash čini se vrlo dobro akustično riješen. Iako podrumski interijer podsjeća na povratak u zlatne godine Lapidarija, Klub. je manjih gabarita.
Pozornica i koncertni prostor čine se prikladnima za izvođače manje popularnosti i one nove koji će se tek predstavljati, obzirom da pedesetak ljudi pred pozornicom može biti sasvim dovoljno za dobru koncertnu atmosferu, jer uvjeta za ‘uobičajeni’ prazni prostor pred pozornicom jednostavno nema. No o tom, po tom.
Što se tiče same ideje tematskog parka rock and rolla, spomenik Strummeru po svoj prilici neće ostati sam u dvorištu, no kojom dinamikom će se te stvari događati, vidjet će se u budućnosti. U svakom slučaju cijelu ideju treba pozdraviti posebice zbog pokušaja udahnjivanja još jednog elementa urbanog štiha kroz pop kulturu i rock and roll koji i dan danas mnogi stanovnici ovog grada i razne javne ustanove s predznakom ‘kultura’ podozrivo gledaju i uglavnom ne znaju previše o njemu.
Konverzacija s početka teksta sigurno nije bila, niti će biti jedina takve vrste, ali je dobro da se iste događaju, jer aktualiziraju priču o rocku i brojnim aspektima u koje je utkan koliko god se šutjelo o tome. Pored toga Strummerov kip je svojevrsni kulturni presedan i to pozitivan. Prvi je to spomenik jednom rock glazbeniku uopće u spomeničkoj vizuri grada koja još uvijek tapka u 19. stoljeću, u kojem je čak i odljev Nikole Tesle zguran pod stablo u Masarykovoj mimo većine estetskih pravila i značaja spomenika u općenito tipičnom malograđanskom stavu da možemo reći da ga imamo. A druga je stvar da ga ne želimo baš istaknuti kako bi možda trebalo. Pa se onda trebamo čuditi zašto nam je turistička ponuda metropole takva kakva jest.
Možda se kroz istu malograđansku dioptriju otkrivanje spomenika ‘tamo nekom’ Joeu Strummeru usred Zagreba čini neutemeljenim poduzetničkim hirom, no Strummer je za duh ovoga grada učinio dosta, iako se nikad nije popeo niti na jednu pozornicu u Zagrebu. Učinio je za onaj vječito tinjajući buntovni duh kontrakulture – ono što svaki grad čini živopisnim mjestom.
Stoga ne mora zagrebački Strummer sličiti na pravog Strummera, ne mora ni fluorescentno svijetliti u mraku, važno je da je tu, jer i to je iz nekog kuta gledano pravo malo čudo. Bar za ovaj grad.