Velikogorička grupa Mel Camino se nakon albuma ‘Kapadokija’ koji se našao i u distribuciji jednog našeg mainstream diskografa, odlučio vratiti u DIY vode. A rezultat je ‘Kolumbo svoje duše’.
Bend je porodica. Disfunkcionalna porodica. Sve ostalo nije bend. U bendu stvari funkcioniraju tako što ljudi u njemu ne funkcioniraju, osim kad zasviraju. A i to često zna zvučati disfunkcionalno. Valjda zato i volimo bendove. Zbog nesavršenosti. Zbog toga što naivno grade neki svoj svemir ili neku svoju rupu za skrivanje.
Velikogorički bend Mel Camino je disfunkcionalan dozlaboga. Potpuno izgubljen u pronalaženju novih trendova, kao i u sklapanju starih u svoje pjesme. A opet trude se biti grandiozni i veliki. I sve to zvuči sklopljeno izvan svih formi koje rabe oni glazbenici koji za sebe mogu reći da ‘znaju svirati’ i poznaju kombinatoriku aranžmana. Ukratko Mel Camino je apsolutni džumbus. Nešto poput soundtracka za pornić koji je prvotno zamišljen kao simfonija u kojem se mikrofona dočepao lik koji podsjeća na Dudu Rippera, dok tekstove kao da pjeva nasumično čitajući novine i knjige i gledajući dokumentarne serije po sistemu koji je i jednom Siniši Labroviću potpuna enigma. Nešto što bi najradije nakon prvog neuspjelog falseta u uvodnoj petominutnoj „Raznesene misli“ izbacili iz CD playera, ako pri tome ne iščupate i i cijeli player i bacite ga kroz balkon.
I onda u jednom trenutku shvatite da taj džumbus ima dušu. Iako i tada sebe propitujete je li vas uhvatila neka vrsta štokholmskog sindroma spram nečeg za što se ne bi trebali ni osvrnuti. No taj osjećaj da cijela stvar ima dušu ostaje. Ne blijedi. Prepuštate se putovanju tog albuma čudna naziva („Kolumbo svoje duše“) i puštate da vas nesavršeni sanjari vode u svom smjeru. I valjda ste u situaciji poput nekog člana Kolumbove posade koji je s tri ‘orahove ljuske’ krenuo put zapada preko oceana provocirati stara vjerovanja kao i pobunu mornara koji baš nisu bili sretni s idejom da se s ludim kapetanom survaju niz vodopade kraja svijeta, jer budala misli da je Zemlja okrugla.
No Mel Camino kao spoj nesavršenih glazbenika od kojih se na očigled svaki pali na neku drugu glazbu, koju kao da nasilno uguravaju u aranžmane, zna kuda plovi. Ili se bar tako čini i imaju sreće. No sreća je zajebana varijabla. Zajebanija od iskrenosti. A iskrenost Mel Camina u cijeloj priči postaje deus ex machina. Bend je to koji nije nasjeo (ili je možda bolje kazati: nije želio) nekim pričama o uspjehu i gađanju žice ukusa nekoj fantomskoj masi, već je svrhu pronašao u samoj potrebi za postojanjem. Za stvaranjem glazbene obitelji koja će se zaštiti od okrutne okoline i okolnosti, obojiti sivilo i razviti neke svoje mitove i priče o svijetu izvan nje. I što je najbolje, iz petnih žila su uprli u toj sizifovskoj misiji u kojoj stvari moraju objasniti prvo sebe. Dok za druge ne mare. Niti im se žele dodvoriti.
Mali bend spreman na velike izazove, a opet potpuno nehajan prema tome hoće li se ugasiti neshvaćen. Originalan u svojoj nesavršenosti. Disfunkcionalan. Ali s bojom, mirisom i okusom. U neku ruku osvježenje od onih koji se trude svidjeti se… toliko da taj narcizam ogadi glazbu. Mel Camino je narcisoidan za sebe. Jednako kao što je i ironičan. Pa se te dvije stvari u nekoj nemjerljivoj dimenziji poništavaju u korist ‘putovanja’.
No faktor sreće koji je bio spomenut u gornjim redcima izdao je „Kolumba“ u samoj završnici u kojoj „Tradicija anakonde“ i „Alge i kamenje“ podlegnu predugom pametovanju gušeći liriku i dajući zamaha nekoj vrsti dokumentarističke naracije koja nudi previše objašnjenja brišući prijeko potrebnu imaginaciju. Da je album mogao i bez njih, mogao je. Izgleda da je to cijena nesavršenosti i disfunkcionalnosti. Ipak postoje trenuci kad ‘obitelj’ mora postati svjesna da nije sama na svijetu i da nisu baš sve epizode za javnost.
Ocjena: 7/10
(Tigrova glava, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
