Moglo bi se bez problema reći kako je zagrebački bend Cojones budućnost domaće glazbe, no u međuvremenu isti je postao stvarnost – i to ona bolja stvarnost u kojoj sve više ljudi prepoznaje vrijednost ovog stoner rock kvarteta koji pjeva na engleskom.
Da nije tako ne bi bili u stanju ured tjedna okupiti više od 500 posjetitelja na koncertu, koliko ih je, po slobodnoj procjeni, bilo sinoć u Vintage Industrial Baru. Gledao sam ih i slušao početkom travnja kad su zajedno s bendovima Moraines i Muscle Tribe Of Danger And Excellence također napunili zagrebački Vip Club tijekom programa „Good Vibrations“ koji se jesenas preselio u Vintage Industrial Bar u Savskoj. Tad je također bilo jasno kako Cojones odlično balansira stilovima tijekom svog energijom nabijenog koncerta.
No sinoć su iskre s pozornice frcale na način kako se to događa bendovima kad su potpunom kreativnom i fizičkom zenitu. Ne bih htio kvariti dojam onih fanova koji žive u uvjerenju da je to što sviraju Cojones neki pravovjerni stoner rock, no draž koju posjeduje taj bend leži u puno širem spektru stilova koji su protkani u njihovu zvuku. Ima tu i utjecaja ranog grungea iz perioda dok ta priča iz Seattlea još nije imala objedinjujuće ime (kraj 1989. i početak 1990. kad su Soundgarden s „Louder Than Love“ redefinirali nasljeđe Led Zeppelina, Mother Love Bone s EP-ijem „Shine“ shvatili da nema koristi od trčanja za glam scenom Los Angelesa i ubrzo s albumom „Apple“ zagrizli nešto sasvim novo i osvježavajuće i dok su svi mislili kako je Alice In Chains heavy metal bend).
Možda su članovi Cojonesa nesvjesni te dimenzije, ali ju posjeduju, kao što imaju i elemente daleko starijeg perioda iz vremena kad je Peter Green bio glavna faca u Fleetwod Macu, a publika otkidala na Iana Andersona, ‘vilenjaka’ s flautom iz Jetrho Tulla. Cojones nemaju flautu, ali imaju frulu koju je zasvirao frontmen Bojan Kocijan, što je samo po sebi već dovoljan odmak od današnjih tinejdžerskih definicija koji instrumentarij treba posjedovati moderni žestoki rock bend. Koliko god je arhitektura pjesama Cojonesa zahtjevna i složena, bend se ne libi (u čemu je jednako uvjerljiv) zaigrati i unutar jednostavnije rock forme u pjesmi „Hey Baby“, koju je Kocijan najavio na pravi način rekavši: „Nismo napravili ovu pjesmu jer smo se prodali, već zato jer možemo“, a i novi singl „Rocker“ čiji je spot ujedno premijerno predstavljen sinoć, fluidno teče.
Koncert koji ni nakon dva bisa nije izgubio na snazi i magiji ujedno je bio i privremeni oproštaj od publike jer se grupa povlači u studio kako bi radila na novom albumu koji će producirati Jura i Pavle iz Svadbasa, što je još jedan (dobar) znak u korist višeslojne glazbene privlačnosti koju posjeduje ovaj bend. Cojones je primjer velikog benda koji bez problema na koncertu može pomesti bilo koju publiku nadesno od Portlanda i nalijevo od Tokija i budi nadu to da je to za početak prepoznala i publika u njihovom gradu, što su bili retki petki do sada. Neka nova i neopterećena Hrvatska se očigledno razvija. Bilo je i vrijeme, ova stara pesimistična, grintava i besciljna koja ne razumije engleski jezik je već odavno dopizdila. Treba imat muda. Klinci to najbolje znaju.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
