Neobičan spoj odveo je njegove aktere u neobičnom smjeru, a slušanje onog što srce kaže iznjedrilo je izvrstan album. Elvis Costello s ovakvim uratkom bez problema može završiti i na današnjim plesnim podijima.
The Roots su se prije tri godine s albumom „Wake Up!“ s Johnom Legendom pokazali kao izvrstan kolaborativni glazbeni stroj koji je u stanju izgurati dugosvirajuću smislenu priču s drugim pjevačem, a ne samo singl. No John Legend i The Roots su imali i generacijski ‘klik’ između sebe. Za rad sa ikonom poput Elvisa Costella kao ključ rješenja se može uzeti prva suradnja te vrste sa soul pjevačiom Betty Wright koja je svoju slavu stekla početkom 70-ih, tj. kad se Questlove tek rodio. Da se spomenutoj najisturenijoj figuri The Rootsa to omililo svjedoči i ovaj album, iako je i po riječima Costella i Questlovea cijela stvar počela kuhati još 2009. godine kad su se obojica pojavili u Jimmy Fallon Showu.
Questlove je već tad imao na pameti suradnju, ali se bojao pitati, dok je i Costello htio pomladiti svoj izričaj nakon orkestralnih projekata. Kako je sam rekao u nekoliko intervjua, Questlove mu je prilikom razgovora u Jimmy Fallon Showu natuknuo par stvari koje je stari lisac protumačio kao kodne riječi i signale spremnosti upuštanja u tako nešto, a sve je počelo time što je Costello pitao bi li mu The Roots htijeli remiksirati par pjesama. Ispipavanje terena i karaktera je uspješno prošlo i iznjedrilo je kreativnu groznicu u kojoj je nastao „Wise Up Ghost“.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=9lfhafgiONU[/youtube]
The Roots su od svog početka na glasu kao eklatantni hip-hop koji se ne boji derivirati bilo koje glazbeno razdoblje, no s Costellom dobili su iskusnog kormilara koji nije samo bio svjedok puno toga što se događalo u popularnoj glazbi, već aktivni sudionik koji je također odavno dokazao svoju vještinu stapanja promišljenog i impulzivnog. Ono što je uočljivo na prvu loptu na albumu je njegova usmjerenost ka zvuku i šmeku starog duba i skaa, onog prije Marleya i Petera Tosha, započetog s imenima kao što su davno zaboravljeni Archie Bell & The Drells ili pak Desmond Dekker čija tvrdoća zvuka je više inspirirala britanski underground i buduću punk scenu, nego što je bila u funkciji natjecanja s tadašnjim mainstreamom. Kao što je debelo u igri i tvrdi ‘pionirski’ funk. Ako bi se to preslikalo u neki današnji razlikovni klišej unutar funka, R&B-ija i hip hopa, Costello i The Roots kao da su više bili inspirirani onim što ste na toj sceni događa na britanskom otoku.
U tom smjeru na početku dišu „Walk Us Uptown“, „Sugar Won’t Work“ i „Refuse To Be Saved“ u tvrdom beatu i gotovo punk naglaskom Costellovog pjevanje koji prije zvuči kao nabrijani mladac koji po Camdenu izmjenjuje stare ploče sa Salaamom Remijem, nego glazbeni senior koji se počeo skamenjivati u zvuku američkog folka i starog Broadwaya. Ok, Costello je uvijek u dobrom društvu jer se u posljednjih nekoliko godina ne odvaja o producenta T Bone Burnetta, ali to nisu bili ovako ‘u facu i noge’ angažirani udarci.
Snažno se osjeća isprepletenost s The Rootsima, gotovo je nemoguće reći tko je tu koga više inspirirao. Je li Costello impulzivno pjevački reagirao na tvrdi beat ili su aranžmani bili proizašli iz njegove namjerne nerafiniranosti. Kako god bilo izuzetno je pohvalno što su Rootsi osjetili tu ‘korijensku’ vibru i u potpunosti zanemarili rap dionice u bilo kojem obliku. Dakle nema ulaska benda u zonu frontmena. Crta koja se ne prelazi tu je strogo definirana, iako će prije biti da su Questlove i društvo osjetili kako je Costello vokalno potpuno samodostatan i kako bi neka druga praksa miješenja raznih vokala samo pridonijela konfuziji, a time i gubitkom britkosti. Jedini duet (ako se izuzme „Tripwire“ u kojoj Diane Birch pjeva prateće vokale) jest „Cinco Minutos Con Vos“ s La Marisoul, inače pjevačicom grupe La Santa Cecilia koja je ove godine također radila s Costellom na albumu „Losing Game“. Ispreplitanje Costellovog engleskog i španjolskog jezika La Marisoul sasvim dovoljno začinjava drugu polovicu albuma.
Inače riječ je o onoj vrsti albuma kad se ne zna je li s boljim pjesmama otvoren ili zatvoren. Naslovna „Wise Up Ghost“ je smještena predzadnja i ona je svojevrsni soul obrat gotovo dramsko dijaloški, iako drugi sugovornik, tj. ‘duh’ ostaje nijem cijelo vrijeme, no prisutnost kao da se stalno osjeća. Posebice jer taj imperativ u kojem zahtjeva opamećivanje duha gotovo da zvuči proročki, buduća poputbina koja zahtjeva trenutno otrežnjenje od klonuća. „Wise Up Ghost“ ujedno je i najduža pjesma na albumu (6:26), a kao da se izvrti u minuti. Posljednja „If I Could Believe“ u ozračju balade iz mjuzikla odlično otpušta tenzije i kao da dozvoljava da se poruka iz „Wise Up Ghost“ slegne na pravi način.
Najslabiji trenutak albuma sažet je u „Stick Out Yout Tongue“ koja malo previše odskače u stavu cijelog albuma u smislu njegovog banaliziranja u tom dijelu, no sve ostalo je primjer kako neobična kolaboracija može uroditi plodom.
Ocjena: 9/10
(Blue Note, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
