The Kandinsky Effect na koncertu održanom u utorak u Ksetu nije postigao sintezu s publikom kakvu je imao saksofonist Colin Stetson koji je otvorio niz koncerata u organizaciji Zavoda za eksperimentalni zvuk.
Srednji iz trisa jesenskih koncerata u zagrebačkom KSET-u u organizaciji ZEZ-a, Zavoda za eksperimentalni zvuk, nije poput prvoga, onoga Colina Stetsona, kolidirao s nekim drugim moguće jednako zanimljivim nastupom pa mu početak nije pomaknut na 21 h, nego ostade na prvotno zakazanih 22 h. Pariško-newyorški trojac na pozornicu je izišao točno u sekundu da bi nakon pedesetak minuta svirke najavili kratku stanku kako bi se malo provjetrili ispred kluba i, reče saksofonist Warren Walker, došli k sebi od šoka koji su im večerom od „deset kila mesa“ priredili klupski domaćini uoči koncerta.
Kandinskyjevu instrumentalnom trojcu nije nedostajalo profesionalne spremnosti ni uigranosti, kao ni iskazivanja nadarenosti koja razlikuje iznadprosječne od prosječnih. Sinteza na ravno, bez odzvona naštimanih bubnjeva i tvrdo-kockasto-razlomljene izvedbe Caleba Dolistera, gusto sviranog električnog art-rock basa Gaela Petrine i mladićeva poprilično originalnog scenskog pokreta te Walkerova saksofona koji često zvuči nekako poperski, svakako čini zanimljivim spojem što priziva nazive post- i cross- ovo i ono, a nerijetko se doima tek rubno džezerskim fusionom.
No, sinoć kao da im je manjkalo odvažne glazbene pustolovnosti, kao da nisu uspjeli zasjati takvim sjajem, kao da nisu uhvatili vibru koja rezultira pravim štimungom, međusobnim i s publikom.
Možda je doista kriva mesina. Možda je aktualni domet The Kandinsky Effecta upravo to što su sinoć dali. Možda bi g. Kandinsky glavom smatrao stvar efektnom.
(KSET, Zagreb, 5. studenoga 2013.)