‘Netko mi je rekao da imaš dečka koji je izgledao kao moja djevojka iz veljače prošle godine’, pjevao je Brandon Flowers samouvjereno ne bi li se nametnuo prije deset godina u Americi. Iako bi i danas u Hrvatskoj mogli završiti na lomači zbog ovakvih blasfemičnih stihova, 2003. The Killers nisu bili ništa kontroverzno, osim četvorice campy momaka što sljubili su Bowieja, Joy Division, New Order i Bossa već u debitanskoj ‘Somebody Told Me’ – bijesnoj garage-pop stvarčini s oštrim bubnjevima.
Zagriženi za sintetičke osamdesete, s prvijenca “Hot Fuss” neočekivano su počeli skidati apsurdno-blesave i strašno zarazne dionice upotpunjene ograničenim, ali mladenački zaigranim Flowersovim vokalom da bi pomeli sve pred sobom već u nastavku “Mr. Brightside” i pokazali da su zajebanti, ali da se nimalo ne zajebavaju. The Killers nisu bili jedan u moru one hit bendića inspiriranih novim valom i post-punkom. Melankolične elemente Curea (“Jenny Was a Friend of Mine”) i kičaste momente Duran Durana objeručke su pronijeli i na nastavak “Sam’s Town” – album koji je Rolling Stone proglasio najpodcijenjenijim albumom prve dekade 2000-ih. Najgori ispit ne samo da su položili, nego su se vrlo lakomo i drsko nametnuli kao nova stadionska atrakcija čija je publika čeznula za orenjem rafiniranijih stihova sve introspektivnijeg i perceptivnijeg Flowersa. S druge strane, glazbeni cvat nikada nije zanijekao ranije utjecaje u koje se sve primjetnije uvlačio Springsteen i dao The Killersima raspaljujuću melodioznost i efektivni otrov za mase. Flowers tek u 23. pjeva sada već klasik “All These Things That I’ve Done” – stadionsku himnu okrunjenu gospelovskim zborom zaslužnim za svjetsku popularnost i potvrdu benda kroz Nikeovu olimpijsku reklamu satkanu oko prijelomnog zborskog pjevanja. Eklektičan, ali prije svega rockerski “Sam’s Town” prošao je gotovo nezapaženo unatoč hitovima s pedigreom, poput groteskne gitarske fuzije kičaste “Bones” ili basom izgrađene “Reasons Unknown” s izraženom Flowersovom težnjom da ljubavne jade učini monumentalno blesavima, kakva ljubav i jest.
Studijska pauza nakratko prekinuta nepošteno zanemarenim i previđenim albumom rariteta i neobjavljenih pjesama “Sawdust” svoj je kraj vidjela na kraju plesnog tunela u koji je jurio plesni vlak iz prošlosti najavljen zbunjujućom “Human”. Došla iz osamdesetih maca na vratanca, svi joj se smijali, ali onda nas je pošteno uzdrmala novovalnim synth-popom u koji su lasvegašani čvrsto zagrizli u albumu “Day and Age” i poigrali se starim nadahnućima iz njihovih rasplesanih faza. Ako je u The Killersima dotad bilo klasičnog rocka, “Day and Age” taj zvuk odbacuje. U svom apsurdu i neprekidnoj lirskoj melankoliji tako se osim neonskim svjetlima i kockarskom metaforikom sada poigravaju smislom života i izvanzemaljskim varijantama istoga kroz Spacemana – jedan od najvećih hitova rane krizne 2008. Hitovi s “Day and Age” nisu bili toliko grandiozni kao na prva dva albuma, ali nesumnjivo su bili znaci promjene, evolucije i sazrijevanja, možda čak i gubljenja testosterona s prvih albuma nastalih u dvadesetim godinama članova benda. Iako se testosteron gubio, nije se potrošio s ulaskom u njihove tridesete u kojima objavljuju tek četvrto dugosvirajuće izdanje – “Battle Born”.
Rodni Las Vegas sada je, posebice nakon Flowersovog samostalnog studijskog izgleda “Flamingo”, dominirao kao nadahnuće u “Battle Bornu” gdje se The Killersi smiruju i usidravaju u vodama Brucea Springsteena. Gubeći na energičnosti i neposrednosti s početka karijere, četvorka postaje sterilnija i zrelija. Razlozi tome jesu proputovani svijet, zasnivanje obitelji u međuvremenu i Flowersov osobni gubitak majke što se manifestiralo u “Battle Bornu”. Najavni “Runaways” nema plesnost prijašnjih hitova, ali i dalje zadržava sposobnost odjekivanja u ušima dugo nakon slušanja, kao što dobija i onaj impuls stadionskog rocka kojem smo posvjedočili u Italiji, čime The Killersi postaju simbolom grandioznosti. Četvrtim albumom za kraj prve dekade djelovanja gube na zaraznosti; epidemičnosti plesnih ritmova, gitarskih riffova i teških bass linija, ali i dalje singlovi bivaju snažne reprezentacije iskrene emocije. The Killers ne fejkaju, čak ni kada posrću u banalno ili monotoniju smatranu primjerenom za krunidbu prve dekade na svijetu, pa tako u novije vrijeme eksperimentiraju s monotonom elektronikom synth-pop benda M83 ili Stuarta Pricea – čovjeka zaslužnog za produkciju “Day and Agea”. Osim s dva nova singla za kompilaciju najboljih izdanja, bend stvar zaokružuje prilično nepotrebnom i neprimjerenom demo snimkom “Mr. Brightsidea”, odnosno remiksom “When You Were Young”. I gdje je, dovraga, nestala “Bones”?
Naravno, nakon lovorika, za kraj smo vam iznijeli bljuzgu, ali unatoč besmislenoj završnoj cjelini kompilacije, “Direct Hits” jedan su od boljih žanrovskih izbora opusa jer iznose istinske hitove; uspješnice benda što neprestano se reinterpretirao i eksperimentirao sa zvukom. Tako je i evoluirao bez obzira na nečije preference ili afinitete prema etici i estetici određene im albumske epohe. One su raznolike i međusobno suprostavljene, posebice kada govorimo o prva dva i zadnja dva albuma, ali objedinjeni na nastupima uživo dobivaju dušu i iskru koju The Killerse ipak čine ubojitom kombinacijom koji se lišio stigme „benda koji zvuči kao…“.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=X4YK-DEkvcw[/youtube]
Ocjena: 7/10
(Island/Mercury, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
