Metallica je sebe i svoje fanove počastila blještavim i nabrijanim koncertnim filmom, koji poprilično kašljuca što se tiče priče, ali na kraju u potpunosti rastura svojim live glazbenim dijelom.
Da je prije 30-ak godina netko prišao Jamesu Hetfieldu i Larsu Ulrichu, te im rekao da će kao zreli glazbenici raditi skupe, ekstravagantne koncertne spektakle s hrpetinom rekvizita, vjerojatno bi prema njemu zafitiljili do pola popijenu limenku pive te ga potjerali iz nekog SF underground kluba uz riječi: “Odjebi, pozeru!” No, vremena su se promijenila, a s njima i Metallica, koja je po svom uspjehu i pop kulturnom utjecaju daleko iza sebe ostavila ostala tri velikana trash metala: Slayer, Megadeth i Anthrax. Jesu li ili nisu najbolji metalci svih vremena, teško je reći, ali ono što nitko ne može poreći jest da se radi o jednom od najutjecajnijih, najznačajnijih i najprofitabilnijih bendova u posljednjih 50-ak godina. Zato si 2013. godine i mogu priuštiti produkciju 20 milijuna dolara vrijednog koncertnog spektala u 3D-u, dok se ostatak stare garde s metal scene uglavnom bori za mrvice.
Slijedeći trag svojih kolega iz Led Zepellina i Kissa, Metallica je za svoj n-ti po redu dokumentarac nazvan “Through The Never” odlučila malo ‘zamiješati’ stvari i pokušati napraviti nešto drugačije od običnog, klasičnog koncertnog filma. Angažirali su solidnog mađarsko-američkog redatelja Nimróda Antala (“Vacancy”, “Predators”), te zajedno s njim napisali scenarij o mladom roadiju Tripu (Dane DeHaan), koji netom nakon početka posebnog koncerta Metallice u kanadskom Vancouveru/Edmontonu (na te su dvije lokacije snimane live scene) dobiva zadatak odnijeti benzin jednom od kamiona s opremom koji se zaustavio usred grada. No Tripova misija će se pretvoriti u pravu noćnu moru kada upadne usred okršaja policije i podivljalih huligana, te se nađe u nadrealnom svijetu između života i smrti.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=N4IhWJ8r7_4[/youtube]
Cijeli je dokumentarac zapravo koncipiran kao koncertni nastup ispresjecan igranim segmentima, gdje glazba ponekad prati ono što se događa s Tripom, ali se uglavnom ne može povezati jedno s drugim, te djeluju kao dva odvojena filma. Tu leži i najveći problem “Through The Nevera”, a to su upravo igrani dijelovi, koji su potpuno nadrealna i metafizička lutanja uzrokovana halucinacijama, snovima ili lijekovima koje Trip uzima. I sam je Ulrich, inače koscenarist ovoga dijela, izjavio da ne kuži o čemu se tu točno radi, a kada jedan od idejnih tvoraca cijele priče izjavi tako nešto, jasno je i da se od gledatelja ne može očekivati ništa više. Zato je pokušaje shvaćanja nekakve “radnje” najbolje odmah zaustaviti, nasloniti se u fotelju i uživati…
…jer, ono što nedostaje u tom segmentu priče, pošteno je nadoknađeno vizualom. Mračne i puste ulice velegrada, borbe u slow motionu, ikonografija i kostimografij karakteristična za (suvremene) metalce… sve ovo na oku vrlo ugodan način služi za odmor gledatelju između žestokog rokanja Metallice. Tu osim redatelja Antala ne treba zaboraviti niti njegova montažera Joea Hutshinga, koji je obavio lavovski posao.
No, prava je poslastica i ono zbog čega će ljudi na kraju i gledati ovaj film definitivno Metallica. James Hetfield, Lars Ulrich, Kirk Hammett i Robert Trujillo već gaze u 50-e godine svoga života, ali što se svirke tiče, na vrhuncu su svoje karijere. Koliko je to stvar montaže i relativno kontroliranih uvjeta prilikom snimanja koncertnog dokumentarca teško je reći, ali ono što se u “Through The Neveru” vidi je tehnički savršeno odsvirano i otpjevano, energetski visoko nabijeno i vizualno spektakularno, a cijeli bend djeluje kao optimalno uštimani mehanizam koji besprijekorno obavlja svoj posao, te pritom i sam uživa (pogotovo ako u obzir uzmemo kakvu su kriz proživljavali prijek 10-ak godina). Posebno izgrađena koncertna pozornica je poput švicarskog noža, s lijesovima koji se spuštaju sa stropa, vatrom iz posebno dizajniranog (i premalo iskorištenog) poda, te divovskim kipom Slijepe pravde koji se izdiže među članovima benda. Tu se ponovno moramo vratiti na početak i one teze o tome koliko je Metallica danas relevantna, koliko se jesu ili nisu prodali, jesu li i dalje trash metal bend ili su postali bogati pozeri, je li neoprostivo đubrinski bilo ono što su napravili Napsteru… ili se jednostavno može uživati u vrhunskom spektaklu?
Momci su ovom prilikom odsvirali jedan vrlo kvalitetan presijek svoje glazbene karijere, a naći će se tu ponešto i za one koji priznaju samo stvari s početka karijere (“Creeping Death”, “Ride The Lightning”, “Enter Sandman”, “Master of Puppets”…), kao i za one kojima više paše ‘lakši’ i produkcijski ispoliraniji zvuk koji je uslijedio nakon 1991. i albuma “Metallica” (“The Memory Remains”, “Fuel”, “Cyanide”…). S te strane im se uistinu ne može ništa zamjeriti, te se mora priznati da su svakom svom obožavatelju priuštili uistinu kvalitetan film.
Iako Metallica danas nije toliko popularna kao prije 15-ak godina, svejedno i dalje imaju itekako mnogo za pokazati. Na glazbenim ljestvicama i kino blagajnama ne mogu niti prismrditi uspjehu koji postižu One Direction ili Justin Bieber, ali zato imaju neke od najvjernijih fanova u cijelom glazbenom svijetu, koji će karizmatičnog Hetfielda i ekipu pratiti gdje god i kako god treba. Upravo su njih, ali i same sebe (svi članovi benda su ujedno i izvršni producenti) počastili jednim ovakvim blještavim i nabrijanim koncertnim filmom, koji poprilično kašljuca što se tiče priče, ali na kraju u potpunosti rastura svojim live glazbenim dijelom. Eh, da je barem više ovakvih glazbenih filmova u našim kinima…
Ocjena: 8/10
(Picturehouse Entertainment, Blackened Recordings; 2013)