Prije zagrebačkog koncerta poznatog kanadskog benda, donosimo vam recenziju nimalo nezaboravnog novog albuma, koji je objavljen nakon četiri godine diskografske pauze.
Sum 41 jedan je od onih bendova oko kojih rasprava na temu: ‘Relevantan punk ili komercijalno smeće’, vjerojatno nikad neće biti zaključena konačnom presudom. Njihov dosadašnji opus nudi dokaze za jednu i drugu opciju. Neosporno je da su se Sum 41 u početku, u vrijeme debitantskog albuma “All Killer, No Filler” od prije deset godina, predstavili kao potentni predstavnici punk-rap scene, na tragu Bloodhound Ganga, no, isto tako, jasno je da su vremenom svoj zvuk prilagođavali MTV-jevim standardima. Takav razvoj događaja, naravno, od starih fanova stvara mrzitelje, a u novu vojsku sljedbenika regrutiraju se oni koji su podložniji utjecaju mas-medija i ne postavljaju suvišna pitanja.
Cijela priča funkcionirala je do 2007. i albuma ‘Underclass Hero’, koji ih je pokopao i kod jednih i kod drugih. Četiri godine kasnije, kanadski Sum 41 vraćaju se sa “Screaming Bloody Murder”, kojeg će 29. lipnja promovirati i u zagrebačkom klubu Boogaloo.
“Screaming Bloody Murder” prosječan je album, koji pati od nedostatka inovativnosti, mašte i smisla za udarni pop-punk hit. Uvodna “Reason to Believe”, primjerice, školski je primjer pitkog, srednjostrujaškog punka, napravljena po stoput viđenoj šabloni. Čista pop produkcija u izravnom je sukobu s pokušajima prodiranja agresivnih kratkih riffova, a završni rezultat odaje dojam nedovršenog i na brzinu sklepanog albuma, koji je, pak, nastajao četiri godine.
Naslovna skladba “Screaming Bloody Murder” zvuči kao da Robbie Williams drži mikrofon u drugorazrednom heavy metal bendu za djecu, a reputaciju pop-punk atrakcije Sum 41 donekle opravdavaju tek u “Skumfuck”, kao i u “Time For You to Go”, iako se radi o punk hitiću pogodnom za MTV-jev prime time. Sumovci su glasni, odrješiti i ljuti, no, kao što to vjerno pokazuju “What Am I to Say” ili “Crash”, oni nisu ništa drugo doli distorziranog boy punk benda. Uglavnom.
Malo Limp Bizkita, malo Linkin Parka, odvrnuta pojačala i nastane “Back Where I Belong” (koja čak nije ni toliko loša), nepotrebna poskočica “Baby You Don’T Wanna Know” te solidna i “metalizirana” “Jessica Kill”. Nakon nekog vremena, nastojanja grupe Sum 41 da bukom prikriju vlastite mane, a da ih ipak zavole i ranjive tinejdžerice, konačno postanu neprobavljiva negdje tri, četiri pjesme prije kraja albuma. Prije toga ponudili su najbolje što imaju u “Holy Image of Lies”, “Sick of Everyone” i “Happiness Machine”, pjesme koje su zaokružili u poletnu, donekle uvjerljivu i ne do kraja razrađenu trilogiju “A Dark Road Out of Hell”.
Sum 41 su na glasu kao bend koji je u stanju odraditi čak i do 300 koncerata godišnje. Za vjerovati je, stoga, da će njihov zagrebački koncert biti kudikamo uzbudljiviji od materijala kojega su nam ponudili na svom povratničkom albumu.
Ocjena: 5/10
(Island Records, 2011.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
