Lady Gaga jednostavno se izgubila. Istrošila se. Kao da je sama povjerovala u tu blješteću iluziju koju je sama pokrenula i time izgubila zaleđe u glazbi.
Dobro je shvatila na početku svoje karijere duh vremena. Celebrity kulturu, paparazze, tu sveopću površnost pop glazbe u kojoj su glavni predmeti širokog interesa bili outfiti i ceremonije. Zaigrala je na tu kartu. Odjenula, obula i na glavu stavila u dvije sezone sve moguće i nemoguće te postala instant ikona pop kulture. No imala je i drugi ‘skriveni’ adut, a to su bile pjesme s njenog debija „The Fame“ koje su postale himne te nove generacije opsjednute celebrityjima. Ona je bila njihova heroina koja je propagirala odvažnost kojom svaki anonimni ‘monster’ može postići isto što i ona. Čak je i na Lollapalozi pokazivala tu svoju ‘običnost’ stage divinzima i odvaljivanjem na punk rock. Gurala je uz ‘palčeve gore’ i taj kontrapunkt haute coutureu nove Madonne i Grace Jones na speedu kojim je osvajala tabloidnu publiku.
Prvijenac je dobrano iscijedila i s repetama u obliku proširenog izdanja „The Fame Monster“ da bi se na drugom „Born This Way“ vidljivo ukazale pukotine u tom savršeno turbulentnom glazbenom make up-u. Na tom albumu Lady Gaga nije otišla nikud dalje, već se zadovoljila pukim kopiranjem Madonne i tu stala iako posjeduje daleko bolje vokalne mogućnosti i zavidno glazbeno znanje. No da bi bio u duhu vremena „Born This Way“ je produkcijski nabrijan u post Prodigy maniri, pa je ta njegova kompresiranost i sveprisutno zujanje prenabrijanosti materijala maskirao isuviše banalizirani pristup samoj glazbi. Ovogodišnji „Artpop“ album histeriju zvuka pogurnuo je još jače u prvi plan i dokazao da „Born This Way“ nije bio izlet, već nagovještaj onoga što dolazi.
Lady Gaga jednostavno se izgubila. Istrošila se. Kao da je sama povjerovala u tu blješteću iluziju koju je sama pokrenula i time izgubila zaleđe u glazbi. Isisala je i iscrpila svoj lik i djelo. Sad je poput nervozne Jackie Kennedy u butiku u kojem je ništa ne uzbuđuje. „Artpop“ je upravo to – histerija. Histerija u kojoj Lady Gaga napreže glasnice kao na niti jednom albumu do sada, dok su arhitekti zvuka preopterećeni vratolomijama u produkciji. Histerija se očitava i iz bookleta CD-a. Donedavna modna ikona je gola. Nema više ‘krpice’ koja je dovoljno dobra za fotosession albuma. Krug je zatvoren.
U nekom metaforičkom tumačenju vjerojatno je htjela tom tjelesnom ogoljenošću ukazati kako se i glazbeno skinula pred brojnim slušateljstvom, ali krajnju efekt nije onaj koji je željela. Nije to artističko skretanje pozornosti na glazbu koja je ovog puta prava bomba, već upravo suprotno – ‘skupocjena odjeća’ je na glazbi, jer u njenoj srži gotovo da nema ničega. Kad bi se skinula ‘skupocjena bunda ‘ tog produkcijskog miksa od pjesama ne bi ostalo ništa. To su pjesme na nivou nekadašnjeg german disco popa u kombinaciji s modernim primjesama Orijenta. A u tome se daleko bolje snalazi jedan Tonči Huljić od Lady Gage koja s „Artpopom“ u cjelosti dokazuje kako se potpuno izgubila u novoj koncepciji koju je ove godine na velika vrata uveo Kanye West, a u kojoj je od trenutnih akterica na sceni kao riba u vodi iznimno dobro zaplivala jedino M.I.A. (ali i ona je reperica, pa joj je to bliskije).
Gaga u hip hopu nikad nije bila doma. Vidi se to i iz nepotrebne suradnje s R. Kellyjem na ovom albumu u pjesmi „So What U Want“. Ne funkcionira joj ni početak albuma. Umjesto da „Aura“ i „Venus“ himnično diže tenziju, one se košmarno sudaraju u preproduciranim finesama. A taj pokušaj glazbenog larpurlatizma neslavno se topi u drugoj polovici albuma u kojem vlada apsolutni trash pristup i po pitanju glazbe i tekstova, a ‘vrhunci’ su „Swine“, „Donatella“ i „Fashion!“. „Swine“ je dno german disco popa, „Donatella“ zvuči kao kompenzacija za neometano švrljanje po Versaceovim skladištima robe, dok je „Fashion!“ nešto kao pandan Madonninom „Vogueu“ kojem ne može dobaciti ni do koljena jer je jednostavno cijepljen od šarma.
Jedina istinski smislena i emotivno nabijena pjesma je „Dope“ koja pred kraj ovakvog albuma dođe kao topli pjesak usamljenog otoka pod tijelom izmučenog brodolomca. Ne samo zbog toga što u njoj ima djelić njujorškog punk garda Lydie Lunch ili Patti Smith uz solo klavirsku pratnju, već upravo stoga što se osjeti da je oslobođenja svih komercijalnih imperativa i što se prirodno, cjelovito i razumljivo izlije iz duše. Čak i „Gypsy“ nakon nje krene u sličnom smjeru, ali ubrzo ‘poblesavi’ uz kičasti synth i banalni plesni ritam koji se prenese i na odjavnu „Applause“ koja samo zaslužuje aplauz jer je album iscurio do kraja. ž
Ako je Gagina zvučna kovanica ‘artpop’ kontrapunk od pop arta onda je u potpunosti uspjela. Toliko se pomučiti da bi se stvari maksimalno banalizirale i postale vlastita karikatura stvarno nije lak posao. „Artpop“ je eklatantan primjer glazbenog Potemkinovog sela.
Ocjena: 3/10
(Interscope Records / Universal Music, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
