Živahno pripitomljena ‘mračna bajka’.
Vjerojatno su u pravu psiholozi i druge stručne glave koje nas već poduže uvjeravaju kako su klasične zapadnoeuropske narodne bajke, mahom pribilježene perima Charlesa Perraulta te braće Jacoba i Wilhelma Grimma, preokrutne za dječje dušice i glavice kojima su ponajprije namijenjene, odnosno kojima ih na ovim područjima tradicionalno namjenjujemo, obično kao čitanac pred spavanac. Zasigurno ima nešto uznemirujuće u činjenici da mališane u san uljuljkujemo materijalom koji će prije izazvati ružne negoli lijepe snove, no jednako se tako mora priznati da su u svom originalnom obliku, tj. onome poznatome nam preko Perraulta i Grimmovih, posrijedi uistinu zanimljive i dječjem uhu dramatične, a naposljetku i dramski skladno zaokružene priče koje izoštravaju „pripovjedni sluh“ nejačadi. Umivanjem i prearanžiranjem diktiranim novim pravilima političke korektnosti mnoga je bajka lišena ljepote, gubi ravnotežu i ostaje bez poante, a time na neki način i bez smisla. Iz vida, međutim, ne treba izbaciti ni zasad potisnute glasove onih stručnih tumača koji tvrde da ima puno ozbiljnijih i raširenijih pojava što na dječju psihu utječu bitno negativnije od „mračnih bajki“ poput „Crvenkapice“, „Tri praščića“, „Vuka i sedam kozlića“ i inih koje, zapravo, na razmjerno primjereno posredan i metaforičan način upoznaju nježnu dušu s prilično realnim licem života.
No, što je, tu je. Spoznaje se mijenjaju i izmjenjuju, visoka modna napetost ne trese samo trgovinama odjećom, nego i (nekim) znanostima. Ostanemo li pri svakodnevlju, nije li, recimo, nutricionizam u posljednjih četrdesetak godina već dvaput radikalno promijenio odnos prema kokošjem jajetu – od općeusvojene reklamne krilatice „Svako jutro jedno jaje, organizmu snagu daje!“ koju je 1964. lansirao doajen animacije Borivoj Dovniković Bordo, preko nutricionističkog tabuiziranja tog istog jajeta tijekom posljednjih petnaestak godina, do njegove aktualne zdravstvene rehabilitacije?
Vratimo se, međutim, spomenutim bajkama (ne samo) naših djetinjstava i dotaknimo još jedan aspekt njihova suvremenog predstavljanja. U pogledu njihovih kazališnih (i drugih) prilagodbi prevladava mišljenje da te klasične zgode treba osvježiti i preurediti zato da ih ciljanoj dječjoj publici, kojoj je njihov sadržaj više-manje poznat, ne bi bilo dosadno gledati na pozornici. Takav je stav, može se reći, poprilična zabluda. Jer mališani uzrasta zainteresiranih za rečeno štivo posve su zadovoljni višekratnim gledanjem jednoga te istoga. Četverogodišnjaku, šestogodišnjaku, osmogodišnjaku doista ne treba nova priča, on je savršeno sretan s već poznatom. Štoviše, inovacije u već usvojenome ga zbunjuju i na neki način iznevjeravaju, jer mu nije ponuđeno ono što je očekivao. Drugi promašaj gornjeg razmišljanja u tome je što se zaboravlja da predstava slobodno može ostati (sadržajem) uvijek ista, jer je ionako gleda uvijek nova publika, uvijek nove generacije mališana stasalih za dječje kazalište, a njima neće ni na kraj pameti pasti da redatelju i dramaturgu zamjere manjak invencije ili smisla za suvremene trendove.
Ima li, osim načelne tematike, sve ovo i kakve konkretnije veze s razmjerno svježom postavom „Crvenkapice“ u zagrebačkom kazalištu Trešnja u režiji i dramaturškoj obradi Ivane Čoh Šverko? Pa, priča jest izmijenjena, a okrutnosti i zastrašujući dijelovi su ublaženi. Zgodu o djevojčicinom putu kroz šumu do bake i vuka, kao dnevničke zapise iz bilježnice pronađene na prašnjavom tavanu, kroz igru čitaju dvije sestrice iz današnjice (Tena Jeić Gajski i Daria Knez Rukavina), vuk (Damir Klemenić) je više simpatičan negoli opasan i zloćudan i a na koncu će malne postati dijelom Crvenkapičine obitelji. Baka (Ivana Bakarić) je živahna 79-godišnja gimnastičarka, a Crvenkapica (Ana Vilenica) je, pokazat će se, danas mama dviju navedenih sekica, što će reći da je Crvenkapičina mama (Vanda Vujanić Šušnjar) njihova baka, a lovac (Krunoslav Klabučar) gotovo neki rod. Premda je izvedena pod hukom vjetrova današnjice kojima se teško oduprijeti, Trešnjinoj se „Crvenkapici“ uistinu ne može odreći bogatstvo vrlina itekako privlačnih dječjem, ali i roditeljskom duhu, uhu i oku. Opći ton je živahan i vrckast, cjelina je protkana zgodnim šalama i štosevima, plesno-pjevački brojevi uspjeli su, duhoviti i dobro raspoređeni (glazba: Neven Šverko, scenski pokret: Damir Klemenić), izvanserijski scenografski domišljaji (Stefano Katunar) i svjetlosno oblikovanje (Aleksandar Mondecar) vrlo efektni i atmosferični, a glumačke izvedbe zdušne, lepršave i karikirane taman koliko trebaju biti. Sve to zaokružuju pogođeni kostimi (Iva Šimunović) i maska (Irena Konigsknecht, Tatjana Bjeliš), a kulminacija zgode jest „objektivno“ suvišna, ali izvanredno zabavna i izvan svake sumnje doživljajno neophodna bakičina točka s hula-hopom pri sredini predstave.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
