Briljantne Kander-Ebbove pjesme ‘Wilkommen’, ‘Two Ladies/Dvije dame’, ‘Money Song/Lova’, ‘Cabaret’ i ‘Tomorrow Belongs To Me/Budućnost je tu za nas’ pripadaju među antologijske brojeve popularne glazbe svih vremena i žanrova.
Opora glazbena komedija, jedan od prvih, a i malobrojnih mjuzikala bez sretnog svršetka, „Cabaret“ Johna Kandera (glazba), Freda Ebba (stihovi) i Joe Masteroffa (libreto) na Broadwayu je premijerno odigran 1966. da bi u izvornom izdanju doživio 1165 izvedbi te osvojio osam Tonyja. Godine 1968. postavljen je i na West Endu, a publiku širom svijeta, kao i trajnu popularnost stekao je u obličju briljantne istoimene filmske prilagodbe Boba Fossea – inače iznimno uglednog koreografa, plesača i redatelja kazališnih mjuzikala – iz 1972., zasluženo nagrađene s osam Oscara i nizom drugih priznanja.
Novo kazališno oživljavanje mjuzikla zbilo se na Broadwayju 1987., potom u 1990-ima na West Endu i na Broadwayju pa opet 2006. i 2012. na West Endu te ove godine nanovo na Broadwayu, s praizvedbom najavljenom za 21. ožujka. Ovo je stoljeće donijelo i niz prevedenih postava posvuda na globusu pa tako i Hrvatskoj, u zagrebačkom kazalištu Komediji, od svibnja 2012., u režiji Dore Ruždjak Podolski, s koreografijom Petre Hrašćanec, kostimografijom Mirjane Zagorec, s korepetitorom Krešimirom Batinićem i dirigentom Dinkom Appeltom te u vrlo dobrom, duhovitom prijevodu Ive Boršić.
Oduzimanjem, dodavanjem, preuređivanjem, prilagođavanjem, „Cabaret“ je tijekom desetljeća ostao ono što jest, ali se i nemalo izmijenio od izvornika, čemu su ponajviše kumovali Fosseov film – koji je uveo i neke nove pjesme, među inima i jednu od najboljih, „Money, Money“, no sve u suradnji s parom Kander-Ebb – i londonska inačica u režiji Sama Mendesa iz 1993. Uostalom, i sam izvornik ima, da tako kažemo, složenu povijest nastanka iz književnog predloška „Zbogom, Berlinu“ („Goodbye to Berlin, 1939.), odnosno „Berlinske priče“ („The Berlin Stories“, 1945.), engleskog spisatelja Christophera Isherwooda i prema njima napisane (broadwayske) kazališne drame „Ja sam kamera“ („I Am a Camera“, 1951.) američkog, prethodno britanskog dramatičara Johna Van Druttena, a koja je također doživjela (slabo primljenu) eponimnu igranofilmsku adaptaciju, „Ja sam kamera“ („I Am a Camera“, 1955.), u britanskoj produkciji i u režiji Henryja Corneliusa.
Do hrvatske je pozornice „Cabaret“, eto, došao s bogatom popudbinom iz koje je većini općinstva najpoznatiji i najbliži Fosseov film s nezaboravnim nastupima Lize Minnelli u ulozi Sally Bowles i Joela Greya u ulozi konferansjea (koju je prethodno igrao i na Broadwayu), no stvaralačka ekipa i informiraniji znalci zacijelo su upoznati i s ponešto ili podosta ostalih gradivnih čimbenika.
Prva i najsnažnija slika koju će većina publike zamisliti na spomen „Cabareta“ jest blještav, elegantno-raskalašen imaginarij plesno-pjevačkih zbivanja te scenografsko-kostimografsko-maskerskih vizualija vezanih uz naslovno poprište radnje što, unatoč crti dekadencije, na površini odišu dinamikom, duhovitošću, veseljem, zabavom. Doista, kabaretski odsječci i u Komedijinoj su dvoipolsatnoj predstavi prštava, eksplozivno energična „gozba za oči i uši“. Sigurna izvedba Dražena Čučeka u ulozi konferansjea – nagrađena Nagradom hrvatskoga glumišta za najboljega glumca, a istim je priznanjem „Cabaret“ nagrađen kao najbolja predstava kategoriji opereta/mjuzikl – kojeg tumači kao osobu hladno cinične poze, u cjelini jest središnja dojmovna točka komada, a berlinski Kit Kat Klub mjesto je iz kojeg izviru najbolje i najuzbudljivije plesne i pjevačke točke, s briljantnim Kander-Ebbovim pjesmama „Wilkommen“, „Two Ladies/Dvije dame“, „Money Song/Lova“, „Cabaret“ i drukčije intoniranom „Tomorrow Belongs To Me/Budućnost je tu za nas“, koje pripadaju među vrhunske, antologijske brojeve popularne glazbe svih vremena i žanrova. (Jednako sjajna „Mein Herr“, napisana za Fosseov film, nažalost nije uključena u predstavu.) Dalje>>