Gitarist slavne alter-country grupe Lambchop u Šibeniku je otvorio seriju najavnih koncerata za ovogodišnje Žedno uho.
William Tyler je poput dragog momka iz kvarta s kojim znate da nešto nije u redu. Pristojni susjed za kojeg se nećete iznenaditi kada za dvadeset godina pobije cijelu obitelj. Samozatajan, introvertiran i stopostotno posvećen glazbi. Sam na pozornici, sam u vlastitoj stvarnosti.
Tyler se psihodeličnim folkom zarazio u rodnom Nashvilleu. U veliki Lambchop doveden je da svira orgulje, no Kurt Wagner ubrzo mu je objesio gitaru na rame. Ipak, kantautorska, dakle osamljenička karijera nešto je što prirodno leži ovom rođenom talentu. Potvrđuje to i prvijenac „Behold the Spirit“, kao i aktualni album „Impossible Truth“, oba iznimno hvaljena.
William Tyler jučer je u Šibeniku otvorio sezonu koncerata koji najavljuju Škugorovo Žedno uho, festival koji će se ovoga ljeta održavati na nekoliko šibenskih lokacija. Na pozornici kluba Azimut, bez efekata, scenografije i s oskudnim light-showom, Tyler je sat vremena preo po svojim gitarama, akustičnim i električnim, bez ijednog otpjevanog stiha.
Americana prelivena psihodeličnim tonovima, okupirala je pažnju ne toliko brojne publike. Tyler nije predvidljiv gitarist, njegova rješenja iznenađujuća su, maštovita i lucidna. Kad je uključen u struju, zvuči kao da se orgulja nikad i nije ostavio, kad je akustičan, melodiozan je i smiren.
Folk u Tylerovoj izvedbi neočekivana je kombinacija kompliciranih aranžmana i lakoće slušanja. Poetično raspoloženi kritičari njegovu su glazbu opisali kao soundtrack propadanja američkog sna, no ono što se sinoć moglo čuti u Azimutu umjereno su optimistični tonovi generacije koja u iluziju boljeg života ionako nikad nije vjerovala. Repriza je sutra u zagrebačkom kinu Grič.