Kad se subverzivnost ne nađe na Subverzivnom festivalu, pronađe se na Šanku?!
Večer je bila započela odlaskom na otvorenje 7. Subversive Festivala u Kino Europu, a pohvalno je što je obzirom na olujne vremenske prilike i zahlađenje u gradu ta stara i još uvijek otmjena dvorana bila puna posjetitelja. Slučajno ili namjerno subverzija se dogodila samo Festivalu već na prvoj filmskoj projekciji. Činilo se kao da je nestalo struje uslijed projekcije filma „Prezaduženi“ redatelja Andree Segrea koji se bavi Grcima koji u vrijeme ove ekonomske krize po opskurnim atenskim kafićima otkrivaju rebetiko tj. njihov autohtoni sevdah (ili blues).
Prekid projekcije za mene kao da je došao u pravom trenutku, jer nije bilo baš prevelikog gušta u pronicanju u ne pretjerano intrigantnu temu. Gotovo da je bila dovoljna informacije da se u Grčkoj u glazbenom smislu vraća kazaljka kojih 70-80 godina unazad izvornim vrijednostima, a to i nije nešto uzbudljivo iz ove naše zapadnobalkanske pozicije gdje svi oblici narodne glazbe računajući tu i (ne)narodni turbofolk su tematski uglavnom vezani na tugu, čemer & jad otkada znamo za sebe. Više je bila značajna ta dimenzija sličnosti grčkog i našeg mentaliteta – kuknjavu nad vlastitom sudbinom uz obilno ispijanje ouza i metaxi uz sviranje šargija, gitara, lutnji i tko zna kakvih sve ne žičnih instrumenta pronađenih na tavanima djedova i baka. Ukratko; lelek sebra – eto da se ogrebem o Ujevića i dočaram najkraće (i možda najbolje) što su mi „Prezaduženi“ kazali & otpjevali.
No plakanje nad svojom sudbinom nema previše veze s nekom subverzivnošću. Subverzivna akcija te večeri ipak se događala u Ksetu. Tamo se odvijalo još jedno živo poglavlje jednog od uskoro najznačajnijih zagrebačkih punk bendova, koliko god se šutjelo o tome.
Grupa Šank?! iako postoji svega četiri godine, iza sebe ima tri albuma i apsolutno odanu skoro-pa-vojsku fanova koja ih svuda prati. Punjenje Kseta, nakon što je prošle godine napunjen Veliki pogon Tvornice, bilo je nešto što se moglo uzeti za prirodni slijed događaja. Četvorka koju čini glavni vokal Alen Rakić, gitarist i pjevač Ivan Mrkoci, basist i pjevač Dinko Deumić i bubnjar Bojan Mišćin jednostavno su pronašli nišu koja nedostaje na domaćoj punk rock i hardcore sceni, a to su proživljeni tekstovi i poruke lokalnog štiha, ali glazbeno potpuno ‘neiskvareni’ bilo kakvim ‘etno’ elementima (naravno da se referiram na Brkove i slične ‘shortcut trkače’ prema slavi) , dakle nešto kao što su bili KUD Idijoti, ali ideološki izmješteno iz lijevo-desnih opcija. To je anti-politički anarhični rakurs borbe za opstanak na ulici. U slučaju Šank?!-a te ulice su jasno locirane u Zagrebu, to je istovremeno i ogoljena ‘kvartovska priča’, tako da ne čudi da grupa u redovima svojih obožavatelja ima i solidni broj nogometnih navijača. No opet nije tu riječ ni o poznatim glazbenim oblicima malograđanskog lokal patriotizma koji obično funkcionira samo i jedino u matičnoj sredini.
Potpis Šank?!-a prepoznaje se i puno šire. Večer prije koncerta u Ksetu, bend je svirao u Beogradu, gdje su ispunili klub Božidarac i gdje su i tamošnji ćelavci, huligani, ali i ‘punk šminkerice’ uglas s bendom u oduševljenju pjevali „Zagreb gori“, pjesmu na koju se svakako može gledati kao na himnu benda i koja se do tog trenutka nije činila baš pogodnom za ‘svaki’ grad na Balkanu, posebice, jelte, Beograd. Ali eto Šank?! očigledno nemaju problema sa samosputavajućom nacionalnom fobijom i to je jako dobro u svakom pogledu.
Atmosfera u Ksetu bila je pomalo nestvarna, čak i za nekoga poput mene koji je na koncertima na svom radnom mjestu. Mislim, svaka čast na novim kvalitetnim punk albumima kakve primjerice u ovom trenutku imaju Mašinko i Diskurz, no u realnoj koncertnoj dimenziji ono što ima Šank?! već odavno nema ni Hladno pivo – taj naboj, to iskreno pjevanje, ali gotovo svih, pjesama od strane publike kao i potpunu koncertnu anarhiju, koja u cijelom svom kaosu funkcionira kao savršeni sklad.
Pored Rakića, kojeg često zbog održavanja žestokog tempa i nabrijane tenzije za mikofonom mijenjaju Mrkoci i Deumić, je skoro pa stalno bio netko iz publike tko je s njim otpjevao poneki uvod, refren ili čak cijelu pjesmu i potom kroz stage diving ponovno završio u publici. Status hita je gotovo imalo sve što je Šank?! odsvirao – „Grad je naš“, „Nemamo sreće“, „Crni oblak“, „Nema predaje“, „Tempo velegrada“, „Nije moj svijet“… – što god da je ta četvorka započela publika je pjevala tekst i prije nego ga je Rakić krenuo izgovarati. Oni na galeriji kluba su se pak toliko naginjali u transu preko ograde ukrašene velikim transparentom „Priče noćnih tramvaja“ i zastavom grada Zagreba da se činilo da će i oni svakog trena završiti nošeni na neumornim rukama onih ispod njih i ispred pozornice.
I onda se pred kraj koncerta dogodila glupost koju odavno nisam vidio, jer su u međuvremenu svi ti silni redari po klubovima i koncertima dobrano evoluirali i dobro znaju kakav ‘folklor’ prati određene koncerte. No eto uvijek se nađe jedan neevolutivan lik. Taj redar iz Kseta za kojeg se činilo da je na svoje radno mjesto došao pred sam kraj koncerta, jer je prije nego se pojavio pola ljudi iz prvih redova prodefiliralo po bini, odlučio je udarcem šake u glavu spriječiti jednog rasplesanog i raspjevanog krupajliju u penjanju na pozornicu. I onda je nastala pizdarija. Jer taj redar osim što ne zna običaje na punk/hardcore/metal koncertima očigledno nije imao pojma ni o tome da publika Šanka?! nije uobičajena individualstičko-intelektualna ekipica koju jedan redar pojedinačno može ishendlati i isto tako izbaciti jednog po jednog bez ikakvih problema i pubune. Ovog puta je redar lupio jednog iz škvadre, i to navijačke škvadre ili neke kvartovske škvadre, tako da je potom uslijedilo penjanje nekoliko njih uz udarenog krupajliju iz publike pa je i dotični redar popio par ‘vaspitnih’. A da bend nije pozvao na hitno smirivanje situacije dok su i svjetla u klubu već bila upaljena zbog incidenta, tko zna kako bi sve završilo jer je tih par redara bilo stjerano u kut, a linč ozračje za kažnjavanje ničim izazvane bahatosti je ‘visjelo u zraku’.
Svjetla su potom ponovno ugašena i Šank?! je završio koncert uspostavivši bez problema katarzu publike i nakon te incidentne situacije. Kraj je pripadao pjesmi „Zagreb gori“. ‘Gorio’ je i Kset u oduševljenju, a dvoje fanova je mahalo i sa gradskom zastavom na pozornici tijekom svirke. Bend je stvarno bio dao sve od sebe, a pored silne odanosti publike, zadržao je dosljednost da ne izađe na bis, iako je dozivanje iz prvih redova naravno bilo glasno i zborno. Stvar je već sada potpuno jasna. Status i utjecaj Šank?!-a je nepobitan, iako je bend de facto ispod radara medija. To je uistinu subverzivno – pravi underground koji se sluša, pjeva i živi. A u Zagrebu se to prilično dugo nije dogodilo nekim domaćim dečkima.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
