Sam ispred mikrofona, na praznoj pozornici, pod običnim bijelim svjetlom, u vrećastom kostimu, Zijah Sokolović dva i pol sata suvereno vodi publiku putem koji je zamislio.
Dvadeset i uzvratak godina učestalog izvođenja monodrame ilitiga monotragedije običnog čovjeka vidljivo je u Sokolovićevoj sigurnosti i (daskama pozornice pripadajućoj) umješnosti manipulacije na koju gledateljstvo rado i spremno pristaje. Glasni, agresivniji pasaži redovito izazivaju smijeh, dok podjednako duhovit tekst izgovoren u tihom i mirnom tonu izaziva pomnu pažnju auditorija.
Između početka i svršetka, kad pod crvenim protusvjetlom kabaretski izvodi uvodnu i završnu pjesmu, Zijah Sokolović nudi portret sredovječnog, starijeg supruga, nezadovoljnog onime u što se pretvorio njegov život, a to je više-manje standardno robovanje konvencionalnim životnim okolnostima, bez prilike i hrabrosti za ugađanje samome sebi. Dobrovoljno kopnjenje u ustajalom braku u kojem se, gledajući iz muškoga gledišta, supruga preobrazila u stereotipno kvocavu i neprivlačnu ženu, onu na koju i na kakvu se žale iskusniji, kad steknu to iskustvo, a mladi im i neiskusni malo kad povjeruju, očekujući da će baš njih mimoići takva malograđanska sudbina. Nezadovoljstvo samim sobom takvo brundalo projicira u nezadovoljstvo okolinom.
Miješajući vulgarnosti s pronicljivim zapažanjima, Sokolovićev tekst rogobori i protiv onih na vlasti, a u cjelini spretno spaja kulturu današnjice, odnosno poslijejugoslavenskoga doba s još prisutnim naslijeđem socijalizma.
Tijekom predstave učestale salve smijeha, na kraju buran pljesak i ovacije. Kontakt s auditorijem nedvoumno je ostvaren.
(Teatar EXIT, Zagreb, 24. travnja 2014.)