Po prvi put u gotovo četrdeset godina dugoj karijeri Tom Petty je iznjedrio najprodavaniji album prema Billboardu.
Dva tjedna prije njega, po prvi put u karijeri to je pošlo za rukom i pedesettrogodišnjem „Weird Alu“ Yankovicu. Upućuje li ta činjenica na to da danas samo stara ekipa još kupuje CD-ove, s obzirom na relativno malen broj prodanih primjeraka, ili na to da stariji glazbenici proizvode kvalitetniju glazbu od rijeke početnika, diskusija je u koju se možemo ili ne moramo na ovome mjestu upuštati.
Pitanje na koje prvo valja odgovoriti jest kakav je „Hypnotic Eye“ u usporedbi s ostalim Pettyjevim albumima i je li s razlogom zaslužio čast biti njegovim prvim no. 1 albumom. Odgovor na to pitanje je vrlo vjerojatno pozitivan.
Čovjek koji je imao čast svirati u istom bendu sa Bobom Dylanom, Royem Orbisonom i Georgeom Harrisonom, a čije je pjesme obrađivao Johnny Cash, napokon ne zvuči zaslađeno. Album ima kvalitetu garažnog rocka, sa zaoštrenim vokalima, zaraznim melodijama i usredotočenim tekstovima.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Qv3oaDX9ikY[/youtube]
Tom Petty u šezdeset i trećoj godini napokon zvuči jebački. Album otvara „American Dream Plan B“, u kojoj buntovnički, u stilu „I Won’t Back Down“, Petty sipa stihove poput: „I’m half-lit, I can’t dance for shit/But I see what I want and go after it“. Nakon toga ritam i stav rijetko posustaju do kraja ploče. „Fault Lines“, „Red River“ i „Forgotten Man“, sve bi redom mogle biti izvrsnim singlovima, a lakši trenuci poput „Full Grown Boy“ i „Sins of My Youth“ svojim pozadinskim mrakom bolje usporavaju tempo albuma nego što bi to činile klasične ljubavne balade na kakve smo od Heartbreakersa navikli.
Koliko god danas vrijedila činjenica da je „Hypnotic Eye“ u jednom trenutku godine bio najprodavaniji album, vjerojatno više vrijedi kao potvrda da je ovim vrlo dobrim albumom Petty dokazao da nije zaboravljen čovjek, kako pjeva u jednoj od spomenutih pjesama s albuma.
Ocjena: 7/10
(Reprise Records, 2014.)