Iako sam od malih nogu obožavao sve vezano uz znanstvenu fantastiku i fantasy, nikada nisam bio pretjerano fasciniran hitovima poput ‘Transformersa’, ‘Power Rangersa’ ili ‘Nindža kornjača’, koji su, sudeći po reakcijama mojih vršnjaka u posljednjih nekoliko godina, očigledno bili najveći hit svih vremena i vjerojatno najznačajnija stvar njihova djetinjstva. Tako se barem da zaključiti iz ‘fanovskog’ pljuvanja po Bayevoj eksploataciji ‘Transformersa’, a ništa boljene prolaze niti ‘Nindža kornjače’, za čiju su franšizu odjednom svi vrhonaravni stručnjaci.
Kao netko tko nije zagađen tom nostalgičnom notom iz djetinjstva, imam rijetku priliku da pišem osvrt na “Nindža kornjače” s donekle objektivne strane, te da se ne zamaram implikacijama i poveznicama koje ovaj reboot ima s igranom serijom, animiranom serijom, video igricama i dva igrana filma. S druge strane, to može biti i velika mana, jer neke stvari funkcioniraju ili ne funkcioniraju ovisno o kontekstu u kojem se nalaze, pa ako se, primjerice, ove nove “Nindža kornjače” izvuku iz konteksta originala, koji meni nije dovoljno poznat, možda se u procesu izgubi neki njihov vitalan dio i ja sam, kao gledatelj, ostanem zakinut za neku dublju poruku ili skriveni smisao. Čisto sumnjam da je tome uistinu tako, ali ostavljam tu mogućnost otvorenom za diskusiju.
Prije svega, važno je napomenuti da se, kako originalni naslov filma (Teenage Mutant Ninja Turtles) kaže, ovdje radi o tinejdžerskim mutiranim nindžama kornjačama, što je apsurdno gotovo kao roboti koji se pretvaraju u automobile, zrakoplove i dinosaure. Što se mene tiče, film koji ima takvu početnu premisu i uspijeva ju „isfurati“ da donekle funkcionira, ima odriješene ruke i dozvolu da bude nebulozan koliko god to želi. Negiranje svih zakona fizike? Može! Nelogičnosti u priči i očite scenarističke rupe? Nema problema! Superiorni neprijatelji koji ne mogu gotovo ništa daleko slabijim glavnim junacima? Bez toga nikako! A zašto da se dopuštaju ovakve idiotarije? Zato jer se film vrti oko četiri tinejdžerske mutirane nindža kornjače!
Za razliku od “Transformersa” (najidealniji primjer za usporedbu), “Nindža kornjače” imaju još jednostavniju i rudimentniju priču, koja je doslovno osnova osnove. Mlada i ambiciozna novinarka April O’Neil (Megan Fox) slučajno naleti na skupinu od četiri mutirane nindža kornjače i njihovog mentora, štakora Splintera, koji vode križarski rat protiv najveće prijetnje građanima New Yorka, zloglasnog Foot Clana i njihovog vođe, mističnog Shreddera. Osim dva-tri manja obrata, koja mogu predvidjeti i djeca od 7 godina, to je doslovno to. Nema razrade likova, nema njihove evolucije, nema nekih značajnijih i bitnijih interakcija među njima, nema dubljih poruka i poetskih metafora… samo osnove osnova.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=nCjsWpM9zFU[/youtube]
Mnogi bi već u tome vidjeli veliku manu ovog filma, ali ja na to gledam upravo suprotno. Alternativa bi bila pokušati raditi ozbiljan film i forsirati neku dramu gdje je nema, da bi se na kraju opet vratili na početak i dobro poznatu činjenicu da se radi o filmu s mutiranim kornjačama kao glavnim junacima. Slična je stvar viđena nedavno u “Thoru 2”, gdje se nebuloza od filma pokušala na neki način „uozbiljiti“ dodatkom obiteljske drame, pojma nemoguće ljubavi i nekog većeg smisla života, što je na kraju ispalo gotovo negledljivo i uistinu uvredljivo smeće. Takav film više ne ispunjava niti svoju primarnu zadaću i publici ponudi neobaveznu zabavu u ljetnim mjesecima, pa je bitka izgubljena na obje fronte, a ta je franšiza zahvaljujući bezobraznom pokušaju podvaljivanja muda pod bubrege, izgubila barem jednog gledatelja.
Upravo zato “Nindža kornjače” funkcioniraju savršeno u tom malenom okviru koji su si njegovi scenaristi, producenti i redatelj zadali. Glavni je fokus s nepotrebne, forsirane i jeftine drame prebačen na akcijske sekvence, vrckave kornjače, evoluciju negativaca i povremene široke kadrove od kojih zastaje dah (New York i okolica), a ostali likovi su u priču ubačeni tek kao podrška i dobrodošli odmor od frenetične i nabrijane akcije, koja će definitivno staviti gledateljeve oči i uši na test. Na kraju krajeva, nitko ovaj film neće gledati zbog borbe mlade žene da uspije u napornom i iznimno konkurentnom svijetu novinarstva ili teškog djetinjstva Erica Sacksa (William Fichtner), već zbog 5-minutnih akcijskih sekvenci, poput režijsko-tehnički apsolutno savršenog dijela u kojem kornjače bježe od negativaca po snijegom prekrivenoj padini. Oni koji u tome ne mogu naći zadovoljstvo, trebali bi se zapitati što uistinu očekuju od filma u kojem su, da ponovimo kako netko slučajno ne bi zaboravio, glavni likovi mutirane nindža kornjače!
Toliko o samoj priči i konceptu, a sada malo o ostalim sitnicama koje čine svaki film. Megan Fox kao glavna glumica nije očajna, što je za nju otprilike kao da kažemo kako je Daniel Day Lewis dao najbolju ulogu svog života. Will Arnett je zabavan i zanimljiv comic relief kao lagano ljigavi kamerman Vern, dok je Fichtner klasika: jednostavno ne može odglumiti loše, pa čak i kada radi na ovakvim „neozbiljnim“ projektima. Ono što je kod fanova izazvalo najviše hejta definitivno su izgled i glasovi kornjača. Potonji je uistinu malo previše karikiran, prvenstveno kod nevjerojatno iritantnog Donatella (Jeremy Howard), a što se samog izgleda tiče, prilično je očito kako su tvorci ovog reboota željeli napraviti odmak od originala i dati dobro poznatoj priči neki svoj spin, pa makar u sitnim detaljima poput njuški i oklopa. Vidljivo je da kornjačama koža, oklopi i lice nisu savršeno glatki, kako smo to navikli iz animiranih i igranih filmova/serija, te da s ovim novim izgledom uistinu mogu proći kao nekakve bizarne, mutirane životinje. Pravi upitnik ostaje jedino u slučaju Splintera, koji je ispao prilično nezgrapno, te izgleda kao nekakav nespretni križanac animatroničke lutke i fušerski odrađenog CGI-ja.
Za film poput “Nindža kornjača” iznimno je teško dati samo jednu ocjenu, jer s jedne strane briljira, dok je druga praktički nepostojeća. Na žalost za njih, ako ćemo film gledati kao jednu umjetničku cjelinu, treba uzeti u obzir i dramu likova, kao i sam efekt i/ili količinu zabave (u modernim se ljetnim blockbusterima ova dva pojma obično smatraju sinonimima, iako je to uglavnom daleko od istine) koju donosi. Ako se govori o kompleksnosti same priče, drami, logici događaja, razvoju likova i njihovim odnosima ili nekoj većoj, ozbiljnoj poanti, Nindža kornjače jedva dobivaju prolaznih 2/10, i to samo na račun nekoliko momenata u kojima se glavni junaci nabacuju pojmovima poput obitelji, časti i odanosti.
S druge strane, tehnički je film besprijekoran i koliko god to filmskim snobovima možda bilo nevjerojatno i nepojmljivo, prilično zabavan za gledanje, s nenapadnim humorom, nabrijanim akcijskim scenama i vrhunskim efektima koji to dočaravaju. Izostanak bilo kakve ozbiljnosti i potrebe da gledatelj napreže svoje moždane vijuge čine ga uistinu perolakim štivom, koje se konzumira u jednom dahu, probavlja vrlo brzo, te izbacuje iz sistema već idući dan. S te strane su “Nindža kornjače” ispunile svoj glavni cilj i zato zaslužuju barem 8/10 (faktor zabave uvijek može biti i veći, tako da nije čista desetka).
U konačnici, ocjena i nije nikakav pokazatelj (ne)kvalitete ovog filma, jer oni za koje je ovaj film prvenstveno namijenjen, uživati će bez obzira na sve njegove mane…
Ocjena: 5/10
(Paramount Pictures, Nickelodeon Movies, Platinum Dunes; 2014.)