Grant Hart hoda stopama Chucka Berryja – može nastupati solo s gitarom, a poželjno je da ga u svakoj državi ili gradu koje posjeti čeka neki prateći bend s kojim će nastup dobiti dodanu vrijednost.
U slučaju Hrvatske, taj prateći bend je ESC Life kojeg čine Naranča, Ante, Elvis i Sanjin tj. glazbenici iz bendova Hemendex, Still!ness, Man Zero i Umor. Ako pohodite klupske koncerte onda ste bar ovih nekoliko dana svjedoci tome da ne postoji ‘Esc tipka’ za ESC Life koji očigledno ‘vježba iskakanje iz paštete’, no pod tim ne mislim ništa nužno loše.
Jedini ‘upitnik’ po pitanju tog benda je koliko ga shvatiti ozbiljno obzirom da je u njemu Naranča koji nas je na primjeru naprasnog gašenja Hemendexa naučio da je mušičavi lik koji diže ruke od benda u odsudnom trenutku. No za sada se čini da ESC Life kao side-kick većini njegovih članova upravo njima pruža dobru zabavu na pozornici, a ta neopterećenost ‘velikim planovima’ se očigledno prenosi i na publiku.
S Grant Hartom su se na pozornici Močvare prilično dobro stopili. Bilo je nekih sitnih fuševa na završecima pjesama, ali je dobra vibra to sve pokrila. Hart kao pjesnik-odmetnik, čovjek koji je prošao štošta u svom turbulentnom životu s Hüsker Dü-om, heroinsku ovisnost, pa čak i ‘smrtnu kaznu’ zahvaljujući krivo dijagnosticiranom HIV-u nekako je baš te kišne večeri u Močvari dokazao kako je ipak bendovski čovjek.
Kad je sam na pozornici, opako je zajedljiv prema publici i hirovit prema pjesmama koje izvodi u svom stand up-u, Bilo da pita koliko profesora engleskog je prisutno na koncertu, nakon što je ustvrdio da njegove riječi rijetko tko razumije, do toga da nitko od prisutnih nema ‘pravi posao’. Ok, i on ima gard pjesnika s dna kace, pa se može uzeti pod normalno takva njegova opaska, ipak zna što znači biti čovjek s gitarom na ulici i u najrazličitijim opskurnim šupama koje se počesto nazivaju klubovi.
Prvi dio koncerta, dok je nastupao sam, tenzija publike je počela padati, no dolazak ESC Lifea na pozornicu kad je na redu bila „Green Eyes“ okrenulo je glazbenu priču u pozitivnom smjeru, toliko da je Hart „Green Eyes“ još malo produžio, da bi potom po želji Naranče slijedila „You’re the Reflection of the Moon on the Water”.
Naglasak cijele svirke bio je više na ‘roll’, a manje na ‘rock’. Repetitivno su se vrtile glazbene fraze, kao što je i jednostavni ‘ravnjak’ pozivao na gibanje, što je davno utvrđena definicija rock and rolla i njegove opojno zarazne jednostavnosti. Lica članovi ESC Lifea bila su ona dječačka, ukočena u grču ekstaze – poput klinaca koji su tek oformili bend i osjetili da su u stanju proizvesti ritam, dok je Hart bio eskapistički frontmen ‘pregorjelog’ glasa čija ‘I don’t give a fuck’ poza je držala onaj prijeko potrebni balans da to sve skupa ne postane parodija. Bio je to sklop entuzijastičke energije benda i ironičnog frontmena koji poput iskusnog pomorca jaše na valu koji ga nosi ne dozvoljavajući da mu pobjegne, što je bilo sasvim dovoljno opravdanje i nagrada za izlazak za sve prisutne koji su te večeri odlučili pregaziti jezera od lokvi koje je napravio cjelodnevni pljusak da bi se dočepali Močvare.
Da ih je u istoj samo čekao Grant Hart bez potpore ESC Lifea, teško da bi to bio kamin na kojem bi se ugrijali.