Na veliku žalost svih domaćih (a posljedično i stranih, iako naši filmovi uistinu rijetko nalaze put izvan okvira domovine) zaljubljenika u pokretnu sliku, hrvatska kinematografija još uvijek ne poznaje pojam žanrovskog filma, već se drži provjerene antičke forme drame/ komedije i ne dopušta sebi samoj da se možda razvija u nekim drugim smjerovima. ‘Broj 55’ je jedan od rijetkih domaćih filmova koji teže tome.
Već godinama slušamo priče o tome kako stasaju nove, radikalnije generacije redatelja i scenarista koji bi u hrvatsku kinematografiju trebali unijeti toliko potrebne svježe krvi, ali na velikom se platnu to na žalost i dalje ne vidi. I dalje samo dosadna i isprazna drama koja nikoga ne zanima i pokoja komedija koja u najboljem slučaju spada u kategoriju europskog prosjeka. Koliko je to stvar toga da se naši autori jednostavno ne žele baviti nečim tako “banalnim” kao, primjerice, hororom ili ne daj bože znanstvenom fantastikom, a koliko što jednostavno to ne znaju, nije ni bitno, ali da se svaki odmak od sporovozne tragedije ili populističke komedije cijeni… cijeni se! Upravo se zato svaki film, koji barem nominalno pristupa nekoj žanrovskoj formi treba gledati kao dragocjeni raritet i nekakav korak naprijed, bez obzira na to kakav on na kraju ispao. Najbolji je primjer za to novi film Kristijana Milića, “Broj 55″.
Radnja se vrti oko skupine od 20 hrvatskih vojnika, koji u jesen 1991. godine u blizini Pakraca upadaju u četničku zasjedu, te se zabarikadiraju u jednoj od napuštenih kuća i u iznimno neprijateljskom okruženju pokušavaju preživjeti noć i dočekati spasonosno pojačanje. Odmah valja napomenuti da je film nastao po istinitim događajima te kao takav stoji i kao svojevrsna dokumentaristička slika jednog od mnogih, danas gotovo potpuno ignoriranih, ali nikako nebitnih događaja iz Domovinskog rata što znači da donekle ima odgovornost ispričati priču njegovih glavnih aktera i na neki način sačuvati njihovu ultimativnu žrtvu od zaborava.
Konačni se rezultat pak može gledati kao polovičan uspjeh. Naime, ovo je bez sumnje najbolji hrvatski film akcijskog žanra (iako je raditi usporedbe na toj razini pomalo smiješno, pošto konkurencije praktički i nema), koji u prazne ili statične višeminutne kadrove svakodnevne hrvatske kinematografije donosi dašak Hollywooda ili barem njegovih ruskih i europskih pandana (a da ne govorimo o azijskim epovima). Brza montaža i kratki rezovi, iznimno pokretna kamera, kod nas rijetko viđene tehnike poput snorricama i nekoliko iznimno efektnih long shotova, specijalni efekti i rad kaskaderske, šminkerske, kostimografske i scenografske ekipe opravdavaju svaku kunu uloženu u ovaj film pa gotovo cijelih 90 minuta njegova trajanja nabrijana i atraktivna akcija uopće ne prestaje. Rekli bismo: “Napokon i kod nas takvo nešto”, ali upravo je tu i najveći problem cijelog ovog projekta.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Y4zlabniQ5U[/youtube]
Naime, film je službeno klasificiran kao ratni akcijski, što na papiru tako jest, ali u praksi na žalost nije. Akcijski je dio gotovo u potpunosti apsorbirao ovaj ratni, koji bi trebao staviti svo to nasilje i smrt u neke određene, za gledatelja vjerojatno i ključne okvire. Milić se gotovo u potpunosti držao izvornog scenarija Ivana Pavličića što znači da je upravo u tome i korijen cijelog problema: ne postoji nikakva pozadina ili slojevitija karakterizacija likova i njihove okoline, koja bi pobudila neku dublju emociju prema njihovim sudbinama, osim one osnovne, a ta je da se radilo o ljudima koji su svoje živote skončali na taj i takav način. Upravo u tom segmentu leži snaga filmova poput Spašavanje vojnika Ryana ili primjerice, ruske 9. pukovnije (koja u mnogočemu zapravo i podsjeća na “Broj 55”, barem po polaznoj točki).
Iako ti filmovi imaju akcijske scene koje se danas vjerojatno koriste kao primjer na raznim svjetskim filmskim školama, njihov je glavni fokus na likove i njihovu vlastitu dramu, te pakao kroz koji prolaze, i to ne samo onaj fizičke prirode, već i onaj koji se odnosi na duhovno sakaćenje ljudskog bića nečim toliko apsurdnim kao što je rat. Tih 20 momaka tako pogibaju jedan za drugim, a da ih mi nikada nismo uspjeli upoznati, te osim nekoliko prilično bazičnih osobinskih markera ne uspijevaju biti ništa više od Crnog, Debelog, Rusa i drugih imena.
Možda je to bila i nekakva poanta i možda se jednostavno nije željelo ulaziti u neku patetiku, ali kada se samo zamisli kakav je utisak mogla imati scena u kojoj otac-vojnik na rukama drži svog sina-vojnika na samrti, da su prije toga na ekranu proveli i jedan trenutak zajedno ili u nekoj interakciji osim dernjave na podemonljene Četnike (što, osim instrukcija koje si vojnici međusobno daju o njihovim pravcima kretanja, čini veliki dio samog dijaloga ovog filma), vjerojatno bi svima u publici stala knedla u grlu, ali ovako se sve to izgubilo u svom silnom rešetanju i granatiranju. Gotovo svaki od likova ima barem jedan takav trenutak, a da se barem polovica od njih i kapitalizirala, danas bismo imali film koji može stajati uz bok daleko većim produkcijama od naše. Najbolji je primjer za to recentni “Fury”, koji se možda nije toliko bavio pozadinom likova koliko njihovim stanjem u danom trenutku određenog prostora i vremena.
Konačni bi zaključak bio da cijeli film ne može opstajati na temeljima čiste akcije, te da ona tu mora biti samo kao efekt kojim se potencira ljudska tragedija, pogotovo kada se radi o ratnom filmu. Koliko god to dobro izgledalo, jednostavno brzo dosadi pratiti osobu A kako iza ugla puca na osobu B, te tu radnju ponovi 20 puta tijekom 90 minuta filma. Milić je tu imao sjajnu priliku da napokon napravi kvalitetan i kompletan uradak o Domovinskom ratu (ili jednom njegovom dijelu) koji će biti relevantan i za one koji u tom ratu nisu sudjelovali, ali osim kvalitetne produkcije i svježe režije, to jednostavno nismo dobili. S druge strane, sada barem imamo jedan akcijski film, a i to je nekakav početak…
Ocjena: 6/10
(Telefilm, HRT; 2014)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
