Prvi album nakon jedanaest godina postojanja – zagrebački Gin Cooler ponudio je kompaktnu, plesnu, melankoličnu, a nadasve kvalitetnu ploču.
Kad se već odlučite osnovati bend koji kombinira bossa novu, soul, afro, jazz, funk i sve ostale ritmove koji prirodno idu uz pobrojane pravce, najvažnija stvar na svijetu je okupiti muzičare koji jednako dobro barataju instrumentima, koliko i osjećajem za mjeru. Još ako vam tekstovi premašuju razinu srednjoškolskih pokušaja, a odabrani ženski vokal poznaje sve jazzerske trikove, tada vam za uspjeh nedostaje još samo sreća. Gin Coolerima s ovog popisa fali još jedino sreća, a budući da im je prvijenac tek izašao, ima vremena i za nju.
Ovaj zagrebački sastav ima dovoljno iskustva da im debitantsko diskografsko ostvarenje ne zvuči pretenciozno i nadobudno; dosezi bi „Meandra“, u nekoj zemlji u kojoj se glazbena scena ne promovira isključivo u blokovima videospotova nakon ponoći, bili daleki, a štovanje široke publike najnormalnija stvar. Ovako, mogu nakratko uživati u pohvalama struke, a potom se dati na milost i nemilost višoj sili da u općoj kakofoniji svakojake glazbe na virtualnom tržištu, „Meandar“ dođe do što više slušatelja.
Prvi album Gin Coolera, nastao nakon jedanaest godina njihova rada, ima više gostiju od Carlosa Santane, što je rezultiralo bogastvom aranžmana i djelom koje je, u najmanju ruku, ugodno slušati. Ipak, Cooleri svoju glavnu karakteristiku dijele sa zagrebačkim bendova slične provenijencije, počevši od Jinxa pa preko svih onih grupa koje se okupljaju oko branda Yammat – koliko god ti latino ritmovi prizivali ljeto, melankoliju ili podnevnu sparinu, istodobno su hladni, daleki i otuđeni. To bi trebalo shvatiti kao svojevrsnu žanrovsku odrednicu ili oznaku regionalnog karaktera, nikako kao manu. Uostalom, čim čujete glas Jane Dolečki u uvodnoj „Sjećanje na Aziju“, shvaćate da se radi o distanciranom, a opet prijateljskom vokalu, koji se lijepi za uho. Emocije su tu, samo ih treba prepoznati.
Album krije dva pogotka. „Nepomirljivi“ je vjerojatno najveći autorski doseg gitarista Luke Pavića, artikulirana i pjevna stvar, koja se, od svih jedanaest skladbi na albumu, najviše približila onome što smatramo standardnim pop hitom. S druge strane, basist Mladen Munivrana skovao je „Vrime“, pjesmu mediteranskog ugođaja, koja je ušla u red onih koje dokazuju da ne treba biti previše brbljav da bi se došlo do pamtljivog i upečatljivog rezultata.
Našao se tu i Zoran Predin, koji je bezbolno zamijenio svoj Gipsy Swing s Gin Coolerima u „Dovoljno sami“, pjesmi koja u svojoj radiofoničnosti nije uspjela „pobijediti“ „Zelen kraj“, vedru, poletnu, razbarušenu i cirkusantsku skladbu, za koju bi se lako zakačili radijski DJ-evi, kad ne bi pažnju samo posvećivali singlovima, a albume arhivirali duboko u fonotekama.
U staroj jazzerskom maniri, na „Meandru“ je svatko dobio priliku za iskazivanje. Tako bubanj vodi glavnu riječ u „Držiš me za ruku“, Jana se glasom poigrava u „Solitude“, dok je basist najviše odradio u „Iskala sam majko istinu“ i „Na Lastovu“. A sve je obojano funky gitarama, brass sekcijom, klavijaturističkim minijaturama i plesnom atmosferom.
Jedanaest godina postojanja, pet godina snimanja – u takvim slučajevima, iskustvo je pokazalo, debitantski materijal u pravilu označava kreativni vrhunac benda. No, dopustit ćemo Gin Coolerima da nas oslobode i te predrasude.
Ocjena: 8/10
(Menart, 2011.)