Krešimir Mišak je u svojoj posljednjoj knjizi ‘Sve piše u novinama (… a ponešto i ne)’ pokušao čitati između novinskih redaka i proniknuti u prava značenja ponuđenih informacija.
Svijet funkcionira po principu urote. Ne po principu „teorije urote“, već, kako to tvrdi Krešimir Mišak, po „praksi urote“. Zašto u urotu nije lako povjerovati? Jer je neprirodno smatrati da svijetom vlada kasta ljudi koja čovječanstvu, nama, želi zlo. No, takav optimističan stav pada u vodu čim se potraže odgovori na jednostavna pitanja, pitanja koja se svatko, prije ili kasnije, sam zapita. Primjerice – zašto ogroman broj ljudi na planeti gladuje, kad na svijetu ima dovoljno hrane za sve; kako to da se svi zaklinju u mir, a neprestalno se ratuje; zašto mediji i dalje vjeruju u službenu priču o 11. rujnu, iako je milijun dokaza koji je ruše; zašto cijepimo djecu ako postoje ozbiljne studije da cjepiva opasno štete imunosnom sustavu i izazivaju različite bolesti; zašto Hrvatska razdragano hrli u naručje Europske Unije, iz koje već primljene članice očajnički žele uteći; zašto je Coca-Cola najpopularnije bezalkoholno piće, iako i vrapci na grani znaju da je pogubna za jetru; zašto vjerujemo političarima kad smo ih stoput uhvatili u laži; zašto većina Amerikanaca i dalje smatra da Obama donosi nadu i bolji život kad nije ispunio nijedno obećanje, već sve radi upravo suprotno… Zašto, zašto, zašto…
E, pa u novinama sve lijepo piše. Sjećate se onih olovom otisnutih stranica, koje se dijele po rubrikama, a na kraju su horoskop, osmrtnice i TV program? Da, novine. Atavizam iz prošlih vremena, kojemu svi predviđaju skorašnju potpunu propast. Prije nego što nestanu, Krešimir Mišak, rockabilly koji je u hrvatskom eteru prvi masovno popularizirao urotu kao činjenicu, mjesecima je iz njih skupljao isječke i analizirao ih u knjizi „Sve piše u novinama (… a ponešto i ne)“.
Oboružan znanjem koje je tijekom godina upijao i dijelio preko svoje emisije „Na rubu znanosti“, Mišak je iščitavajući kojekakve vijesti iz područja politike, gospodarstva i znanosti pokušavao proniknuti tko, što i zašto stoji iza svake pojedine nametnute informacije. S primarnim ciljem prokazati sve ono što smatra „orwelovskim novogovorom“ , obrtanjem teza ili najobičnijom laži koja beskrajnim ponavljanjem postaje istina, autor uvjerljivo i uglavnom uspješno dokazuje sve ono što David Icke, Mišakov očiti „zavjerenički“ autoritet, i mnogi drugi autori uporno pokušavaju raskrinkati – da svijetom upravlja Elita čija je politika vođena isključivo osobnim interesa, ali i zahtjevima misterioznih „gospodara“. To se ne događa „negdje drugdje“, već po onome što je autor ponudio u svojoj novoj knjizi, prave razmjere urote na svojim će leđima osjetiti i naši brodograditelji, poljoprivrednici, roditelji i djeca, te svi ostali „mali“ građani Hrvatske, čim zakoračimo u Europsku Uniju, iako se „tiha okupacija“ ustvari događa već stoljećima.
Europska Unija omiljena je tema knjige „Sve piše u novinama“. Dok na nacionalnim televizijama reklamni klipovi stalno uvjeravaju da se ribarima, ratarima i kumicama ništa strašno u EU neće dogoditi, euroskeptični Mišak smatra da se radi o „oduzimanju slobode“ i „jačanju kontrole nad nacijama“. A sve je to, pogađate, pročitao u novinama. Tamo negdje, između redaka. Činjenica jest, što autor stoput naglašava, da u EU vladaju ljudi koji nisu demokratski izabrani te da predstavnici naroda u tamošnjim institucijama nisu ništa više od najobičnijih promatrača bez prava glasa. To su nam, eto, u aktualnoj televizijskoj propagandi zaboravili reći.
Krešimir Mišak ne trudi se predstaviti kao autoritativni stručnjak za bjelosvjetsku urotu. Njegov rukopis je svakodnevan, na trenutke duhovit, a njegovi zaključci nisu ništa novo u svijetu zavjera. No, povodeći se tezom da nijedna rečenica usmjerena ka otvaranju očiju pojedinaca nije previše puta napisana, ovih tristotinjak stranica prihvatljiv je vodič za svakog tko osjeća da se ispod kulisa većine informacija nešto opasno kuha.
Jedno od zanimljivijih dijelova ove knjige odnosi se na zbilja znakovit razvoj karijere Ive Sanadera nakon nikad razjašnjenog napuštanja premijerske fotelje (europejac Ivo završio je u ćuzi nakon tiskanja knjige), Mišak voli razotkrivati i subliminarne poruke u medijima, kritički se odnosi prema Crkvi, obrađuje još uvijek nedovoljno poznat pojam chemtrailova te se bavi i mišlju kao „oružju“ nepojmljivih razmjera…
Novinski isječci koji su mu poslužili kao povod knjizi nisu, kako se moglo pomisliti, u glavnom fokusu ove knjige. Propaganda mainstream medija služi Mišaku samo kao okvir u kojemu je iznio sve ono što bi vam ispričao i na jednoj podužoj popodnevnoj kavi. No, ovakav koncept mu je valjda bio zanimljiviji, a i nikad nije na odmet podsjetiti da medijima nikad ne treba vjerovati, što je jedan od zaključaka ove knjige koji je definitivno neoboriv.
(348 str., TELEdisk, 2010.)