Ostalo ih je još dvojica, no osjećali su da posljednje poglavlje mora biti ispisano. I to na njihov način, gotovo isključivo glazbom.
Teško se sjetiti pozitivne recenzije albuma Pink Floyda nakon albuma „The Wall“ iz 1979. godine, a zaključno s ovom godinom objavljeno ih je četiri („The Final Cut“, „The Momentary Laps of Reason“, „The Division Bell“ i „The Endless River“), a opet koncertni reporti sa svih tih turneja kovali su bend u nebesa. Ok, naravno da pjesme s „The Dark Side Of The Moon“, „The Wall“, „Wish You Were Here“, „Meddle“, „Animals“ i inih su tu igrale veliku ulogu, no opet objavljivanje posljednjeg „The Endless River“ polučilo je niz oprečnih mišljenja i opet nezahvalno povlačenje niza paralela sa sjajnim uratcima iz prošlosti. No kad se sve zbroji, vjerojatno niti jedan od legendarnih bendova koji su oblikovali povijest rocka nije toliko pod lupom kao Pink Floyd.
U tome štošta ima svoju ulogu, za neke su Pink Floyd prestali biti to što jesu nakon odlaska Syda Barretta, za neke nakon odlaska Rogera Watersa, no opet kad se podvuče crta i razmisli hladne glave teško je izvesti zaključak da su David Gilmour, Nick Mason i pokojni Richard Wright obezglavljeni likovi koji nisu u stanju istesati pošteni album Floyda. Prije će biti da su Floydi skrenuli tamo gdje su htjeli još s „The Final Cut“ 1983. jer nisu htjeli duplicirati još jedan „The Wall“. Da, postali su AOR bend, ali s bitnom digresijom da su i to odigrali po svojim pravilima.
Koliko god se primjerice sipalo drvlje i kamenje po „The Division Bell“ albumu, on je ipak bio audiofilsko savršenstvo u trenutku kad je objavljen, a ako ga se posluša i danas, ne može se poreći da su pjesme poput „What Do You Want From Me“ i posebice „High Hopes“ klasici tog benda. Iako je glupo reći da u sličnom svjetlu treba možda gledati posljednji „The Enledss River“, jer je u međuvremenu prošlo ravno dvadeset godina, činjenica je da i taj album upravo u Floydovskoj maniri odskače od kompletne recentne glazbene produkcije.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Ezc4HdLGxg4[/youtube]
Može li se pričati o nekvaliteti ili povlačiti usporedbe s prethodnicima koji su obilježili svoje vrijeme? U neku ruku to je isto kao smijati se bivšim sedamdesetogodišnjim atletičarima da nisu u formi u kojoj su nekad osvajali olimpijsko zlato. A ako se cijela stvar pogleda iz pozitivnijeg rakursa, može se zaključiti samo jedno, a to je da su Gilmour, Mason i Phil Manzanera (gitarist i producent Roxy Musica) iznjedrili neočekivano lijep oproštajni album Pink Floyda.
„The Endless River“ je kao duga odjavna špica (možda i najduža u povijesti moderne glazbe), kao i istovremeno odavanje počasti posljednjem preminulom članu, klavijaturisti Richardu Wrightu. Gilmour i Mason nisu htjeli bez njega, te su stoga solidan broj pjesama s albuma izgradili na način da su oko starih Wrightovih sačuvanih snimaka (od kojih neke datiraju čak iz 1969.) izgradili naknadno nove zvučne slike. Može se reći da ako se izuzme posljednja „Louder Than Words“ u čijem tekstu je sadržana cijela povijest grupe da je riječ o instrumentalnom albumu u kojem se u svemu što se izvrtjelo počevši s „It’s What We Do“ (znakovita naslova) Pink Floyd još jednom (nijemo) i samo s glazbom pričaju svoju priču iz digresivnog aspekta okrznuvši svaku svoju fazu makar i jednim prepoznatljivim tonom ili frazom. Čak i Mason ima teatralnu bubnjarsku eskapadu kojom plastično oživljava fazu s albuma „Meddle“ i naravno onog x puta pregledanog filma „Live at Pompeii“.
U svojoj srži i dalje su ostali bend koji oplakuje ovu našu civilizaciju, a i to su podebljali narativom znanstvenika Stephena Hawkinga u „Talkin’ Hawkin’“, no opet nema ničeg modernog u albumu „The Endless River“, što držim dobrim, jer uskakati u neke moderne tokove u godinama koje imaju Mason i Gilmour bio bi potpuni promašaj. Ovako, riječ je o old fashion tkanju prog rocka, tj. svemu onome što su Floydi svojevremeno ukopali kao temelj tog pravca. I kroz to su ispričali priču o svom bendu, a opet nije se posezalo za nekim odbačenim starim materijalima (spekuliralo se da je u pitanju Gilmourov „The Big Spliff“ i „Soundscape“, materijal originalno snimljen za koncertni „Pulse“ iz 1995.), već je u pitanju novi ‘sporovoz’ namijenjem dugom glazbenom konzumiranju – kako i stilizirana naslovnica ukazuje, to je introspektivna glazba za dugu plovidbu s Haronom po rijeci Stiks (koja je u ovom slučaju nebesko prostranstvo).
Ako je u pitanju i posljednja vožnja Floyda, ona je decentna, odmjerena, minuciozna, tj. prepuna sitnih asocijativnih detalja o jednom bendu koji je oduvijek glazbu doživljavao na drugačiji način. A ako je sve to samo povod za posljednju oproštajnu turneju, ne skrivam zadovoljstvo da ću rado čekati u redu za ulaznice.
Ocjena: 8/10
(Warner/Dancing Bear, 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
