Pips Chips & Videoclips u Domu sportova – klimaks dvadesetogodišnje veze

Sinoć je u potpuno rasprodanoj maloj dvorani Doma sportova održan rođendanski koncert najzagrebačkijeg benda Pips Chips & Videoclips.

Pips Chips & Videoclips u Domu sportova (Foto: Samir Cerić Kovačević /Soundguardian.com)

Odrastati u Zagrebu devedestih značilo je odrastati uz Pips Chips & Videoclips, potpuno svejedno jeste li bili od onih koji su ih obožavali ili svesrdno hejtali. Jer Pipsi su, ponajviše zahvaljujući svom osebujnom frontmanu Dubravku Ivanišu, uvijek bili bend o kojem su ljudi imali neko mišljenje i koji je rijetko koga ostavljao potpuno ravnodušnim. Ja sam oduvijek bila okorjeli fan koji je bio spreman i posvađati se ako treba braneći tezu da je Ripper genijalan pjesnik i pravi postmoderni umjetnik koji zna u kojoj mjeri treba posuditi, a u kojoj dodati svoj magični tač da bi proizveo savršenu pop pjesmu. Voljela sam ih u onoj pankerskoj zaigranoj fazi prvijenca “Shimpoo Pimpoo” i jednako ih volim danas kada su potpuno drugačiji bend. Prošla sam mnoga zaljubljivanja uz njih, tješili su me u ponekim gadnim razočaranjima, uopće, uvijek sam ih nekako doživljavala svojim bendom. Pohodila sam toliko njihovih genijalnih koncerata da sam bila uvjerena da sam vidjela sve od tog benda. A onda sam sinoć došla u Dom sportova i ostala zabezeknuta doživljenim.

Pips Chips & Videoclips u Domu sportova (Foto: Samir Cerić Kovačević /Soundguardian.com)

Na Punčke nažalost nisam uspjela stići, jer sam predugo stajala u redu za ulaz, ali uopće ne sumnjam da su bile odlične kao i uvijek i da su se dostojno predstavile i zagrijale dvoranu za slavljenike. Premda sam osobno uvijek bila fan intimnih, klupskih koncerata, od svih velikih zagrebačkih koncertnih prostora Dom sportova je uvijek imao neku specijalnu magiju. Vjerojatno je to u korelaciji i s kvalitetom benda, jer oni koji su sposobni napuniti makar njegovu malu dvoranu sigurno moraju posjedovati ‘ono nešto’ što će čak i među gomilom ljudi u velikom prostoru stvoriti dojam prisnosti i intimnosti. Pips Chips &Videoclips su što se toga tiče oduvijek bili majstori atmosfere, bez obzira sviraju li u kazalištu, negdje na otvorenom ili pak sportskoj dvorani, pa je tako bilo za očekivati da će i proslava dvadesete obljetnice postojanja benda biti obilježena gigom za pamćenje. Ipak, ni u snu nisam očekivala da ću nakon dva desetljeća i barem trideset pogledanih koncerata ovog dragog benda biti ganuta njihovim nastupom kao da ih gledam po prvi puta.

Pips Chips & Videoclips u Domu sportova (Foto: Samir Cerić Kovačević /Soundguardian.com)

Ono što su Pipsi sinoć priredili zagrebačkoj publici komotno se može, bez imalo uljepšavanja i napuhavanja, nazvati antologijskim koncertom, ne samo ovog konkretnog benda, nego i uopće. Od samoga početka, od prvih taktova “Malene”, kojom su otvorili koncert, nastala je takva sveopća euforija, koja ne samo da nije jenjavala tijekom koncerta, već joj se intenzitet samo pojačavao sa svakom sljedećom i sljedećom stvari, dok sve nije eksplodiralo u ovacijama čak četiri bisa, što se doista rijetko uspijeva doživjeti. Nakon “Malene” nastavili su s “Plači”, zatim “Bi li ili ne bi”, “Sex u školi”, “Poštarom lakog sna”,” Narko”… izgubila mi se iz vida set lista, sve mi se stopilo u jednu neprekinutu dvoiposatnu pjesmu u kojoj su se izmjenjivala nježna baladna ljuljuškanja, divlje plesanje i razdragano grljenje s nepoznatom, jednako ganutom publikom.

Na “Poštaru lakog sna” pomislila sam da je to vrhunac koncerta, ali onda je došao “Narko”, pa “Bog” u toku kojeg je Dom sportova gorio tisućama upaljača, pa” Gume na kotačima”, pa “Pjevač Beatlesa i Stonesa”, “Na putu prema dole”, i svaka je od njih ježila više od prethodne. Bilo je i nekoliko zabavnih trenutaka, poput onog u kojem je Dino Šaran došao na stage praktički na samom kraju izvođenja “Tesle”, tek toliko da se pokaže i mahne publici. Yaya je poslovično vrhunski otpjevala “Trubača” i za to dobila na dar od publike čak dva grudnjaka, crveni i crni. Izvrsno raspoloženi i rasplesani Dubravko u magnovenju se na “Dođi, vilo, dođi” (ili je to bilo na “Ljeto ’85?” sve mi se pomiješalo) bacio u zaljubljenu publiku, ne mogavši odoljeti da se malo pomazi s njom. Bend je odsvirao i mali hommage prijateljskim Jinxima, pa smo mogli čuti kako zvuči “Čuvar močvara i trava” u muškoj interpretaciji.

Pips Chips & Videoclips u Domu sportova (Foto: Samir Cerić Kovačević /Soundguardian.com)

Sve je jučer, štono se kaže, ferceralo: ton je bio savršen, rasvjeta je bila prekrasna, VJ-ing je bio dojmljiv, publika je disala s fenomenalno usviranim bendom tako prirodno da je bilo dirljivo za gledati. Čak je i bend djelovao pomalo zbunjen količinom ljubavi i silinom kojom ih publika nije puštala s pozornice, uporno očekujući da se neumoljivi Ripper/Daddy smiluje i izvede “Dinamo ja volim”, navaljujući u pauzama između dva bisa skandiranjem kojemu se na kraju i pridružio i bez pratnje benda s publikom otpjevao tu spornu stvar, završivši cijelu priču s “Nogometom”.

Dugo, jako dugo nisam prisustvovala ljubavnijem koncertnom događaju. Ono što su jučer Pipsi i Zagreb napravili jedno drugome u dva i pol sata, to nije bio koncert – bio je to čisti seks. I to onakav kakav proizlazi iz ljubavi i povjerenja nakon dvadesetogodišnje veze.

*Posebno se zahvaljujemo fotografu Samiru Ceriću Kavačeviću i portalu Soundguardian.com na ustupljenim fotografijama.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X