Slijedeći sada već gotovo pravilan obrazac po kojem jedan loš film slijedi jedan dobar film, očekivalo se kako bi ‘Egzodus: Bogovi i kraljevi’ mogao biti uradak koji će Ridleya Scotta izvući iz poprilične stvaralačke krize. Na žalost, negativni se niz ipak nastavlja, a stari lisac i dalje rasipa kredite koje je kod gledatelja i kritike prikupio tijekom gotovo 40 godina karijere.
Kao filmski djelatnik koji opasno gazi prema osmom desetljeću svog života, izgleda kako Ridley Scott ispunjava neku svoju vlastitu agendu i pokušava snimiti što više filmova dok to još može, a teme koje bira su uglavnom jako veliki zalogaj. Od američkih je gangstera i “Robina Hooda” preko totalno promašenog pokušaja da napravi najbolji SF ovog stoljeća (“Prometheus”) sada došao i do jedne od najpoznatijih i najprepričavanijih biblijskih priča svih vremena, one o Mojsiju i njegovom izbavljanju židovskog naroda iz robovlasničkih ruku egipatskih faraona. Mora mu se priznati da i dalje ima određenu mladenačku znatiželju pa tako za svaki novi film bira neki period koji još nije obrađivao, a pohvalna je i činjenica da se uopće usudio baviti vjerskom tematikom s obzirom na to da je zakleti agnostik, ali dobre namjere, osobna zadovoljština i trud sami po sebi ne čine dobar film.
Čak i oni koji s glavnim religijama svijeta nemaju previše veze nikako nisu mogli izbjeći priču o velikom odlasku Židova u Obećanu zemlju, ako ništa drugo onda iz desetaka filmskih i TV adaptacija, a u slučaju “Egzodusa” ona gotovo uopće nije izlazila izvan gabarita literarnog predloška. Radnja se vrti oko sukoba Mojsija (Christian Bale) i egipatskog faraona Ramzesa (Joel Edgerton) koji su odrasli zajedno i bili gotovo braća. No Ramzes igrom slučaja saznaje kako je Mojsije svojim podrijetlom Židov, a pošto je taj narod u ono vrijeme smatran samo i jedino robovskom radnom snagom, Ramzes odlučuje prognati Mojsija u pustinju te ga ostaviti da tamo umre. Mojsije zadnjim naporima uspijeva doći do malene oaze gdje upoznaje prelijepu Zipporu (Maria Valverde) koju ubrzo i ženi, a njihov miran život nakon devet godina prekida sam Bog koji Mojsiju naređuje da se vrati u Egipat i oslobodi židovski narod te ga povede u Obećanu zemlju. Ramzes to nikako ne želi prihvatiti pa mu Bog šalje sedam smrtonosnih pošasti, ali zadnji će potez ipak morati učiniti Mojsije…
Sam sinopsis to sugerira, a nakon odgledanog filma sasvim je jasno: “Egzodus” nema doslovno niti jedan originalan trenutak u cijelih svojih dva i pol sata trajanja. Sve je to već viđeno u stotinama drugih filmova, a sama je priča toliko puta prepričana da ova njezina iteracija ne nudi ništa osim obične dosade. Narativna je struktura identična onoj iz “Gladijatora”, tako da bi se “Egzodus” komotno mogao zvati “Gladijator u Egiptu”, a sve ostalo što se na ovu temu moglo i trebalo reći već je učinjeno (i to daleko kvalitetnije) u klasiku “Deset zapovijedi” s Charltonom Hestonom u glavnoj ulozi. Čak i oni koraci koje su Ridley i njegova četveročlana scenaristička ekipa pokušali napraviti kako bi se dobilo na svježini bez iznimke su potpuni promašaj, a među većima valja spomenuti katastrofalno loše izvedenu igru glumcima i naglascima (Boga tako glumi klinac koji govori savršenim književnim britanskim jezikom s pripadajućim naglaskom) te ignoriranje elementa više sile i bilo kakvog emotivnog povezivanja s narodima kojima se ovaj film bavi. S druge strane, neki detalji na kojima se moglo itekako dobro poentirati, poput suvremenijeg i slojevitijeg pogleda na geopolitičko stanje i status Židova kao Odabranog naroda su zanemareni ili ih scenaristi jednostavno nisu napisali. A da uopće ne spominjem kako je u filmu pokriven apsolutno svaki dosadni i naporni element te biblijske pripovijetke osim onoga po čemu je ona i najpoznatija!
Barem bi u ovim godinama Ridley mogao i trebao pokazati malo muda i napraviti film koji rezonira i koji bi prije 50 i za 50 godina bio jednako aktualan, ali on je odabrao najgoru opciju i išao „na zicera“. Ako ništa, mogao se barem malo ugledati na svog mlađeg kolegu Darrena Aronofskog koji se drugim velikim ovogodišnjim biblijskim spektaklom (“Noah”) nije bojao cijeloj toj predobro poznatoj priči dati neki svoj osobni obol i prikazati ju na način na koji ju on vidi. Istina, usput je napravio hrpetinu grešaka, ali smo na kraju barem mogli reći: „E ovakvu priču o Velikom potopu još nismo gledali!“
Što se tiče glumaca, Christian Bale ovakvu ulogu može odraditi spavajući tako da je teško reći kako je pružio nešto uistinu pamtljivo i svevremensko, ali veliko je razočaranje Joel Edgerton, to jest scenarij i režija koji tom debelo podcijenjenom australskom glumcu nisu dali nimalo prostora da se razmaše. Njegov je lik u mnogočemu zanimljiviji od Mojsija, ali mora „raditi“ s tek ponekom šabloniziranom replikom (koje su usput, grozne… ne kažem da se mora ići do kraja kao u slučaju “Apocalipta” ili “Pasije”, ali kada likovi iz 3.500 godine prije Krista razgovaraju na jednak način kao i mi danas, kada sjedimo u birtiji s frendovima i gledamo tekmu, to se itekako osjeti na autentičnosti) i nekoherentnim grimasama. I tu se vidi velika veza “Egzodusa” i “Gladijatora” pošto je Edgertonov Ramzes zapravo Commodus Joaquina Phoenixa, a kako smo u tom spektaklu iz 2000. godine već vidjeli stranu medalje pozitivca, ne bi bilo loše da smo u ovom filmu vidjeli i stranu negativca.
Naravno, Scott je uvijek znao napraviti jako lijep i atraktivan film, a takav je i “Egzodus”. Od uvodne scene masovne bitke (ponovno, “Gladijator” shema) preko fantastičnih kulisa kraljevskog grada Memphisa pa sve do grandioznog finala “Egzodus” izgleda uistinu prekrasno te s tehničke strane stvarno nema nikakve zamjerke. Kadrovi su uvijek produkcijski bogati, puni i aktivni, kamera je na pravom mjestu u pravo vrijeme, a za razliku od priče i odnosa među likovima, cijeli taj svijet izgleda nevjerojatno autentično, bilo da se radilo o vrevi tadašnjeg velegrada ili o pustopoljinama kojima Mojsije i njegov narod mora proći. Na žalost, kako je to slučaj s posljednjim nastavkom “Hobita”, i ovdje je vidljivo koliko spektakl i efektni kadrovi pojedu kvalitetu same priče, te ju na kraju svedu na obično jednodimenzionalno pripovijedanje. “Egzodus” nije toliko loš film da ćete poželjeti izaći iz dvorane nakon prvih sat vremena (pogotovo jer je upravo ta prva trećina i najzanimljivija), ali od 140 milijuna dolara vrijednog spektakla kojega režira čovjek odgovoran za “Aliena” i “Blade Runnera” (pa i “Gladijatora”) očekujem puno, puno više…
Ocjena: 5/10
(Chernin Entertainment, Scott Free Productions, Babieka, Volcano Films; 2014)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
