Iz Komedijine postave ne izbija toliko kritika vojnog mentaliteta, koliko uživanje u bezbrojnim mogućnostima humora što ih nudi sjajno oblikovan središnji lik u nadahnutom tumačenju Vida Baloga.
Doživljaji dobrog vojnika Švejka u svjetskom ratu, nedovršen humoristični roman češkog pisca Jaroslava Hašeka (1883-1923), objavljen 1923., smatra se remek djelom satire, a nerijetko i jednim od najboljih romana svih vremena. Milan Kundera, primjerice, drži da Hašekov roman govori o čovjeku i svijetu više, istinitije i vjerodostojnije no što čine tomovi stručnih znanstvenih djela. Hašekov priprosti (anti)junak, posve neambiciozan mali čovjek, „službeni bedak“ (s dijagnozom, kako sam rado napominje) Josef Švejk personifikacija je naivno-rezigniranog optimizma koji se može doživjeti i kao narodna mudrost, a Švejkovi doživljaji u vojsci razotkrivaju besmislenost, surovost i ludost militarizma, posredno i nerazumljivost i nerazumnost društvenog ustroja. Zbog toga je roman bio zabranjivan u raznim sustavima, ali se do danas održao kao prepoznatljiva slika ne samo ondašnjih, nego i svih vremena otad, uključujući i sadašnje.
Oblikovana kao niz kratkih, duhovitih, zaokruženih epizoda što podosta vjerno prate tijek romana smještenog na početak Prvoga svjetskog rata, predstava “Dobri vojak Švejk” zagrebačkog kazališta Komedija, u prilagodbi Damira Lončara i Dagmar Ruljančić te u Lončarevoj režiji, pet i pol godina po premijeri, održanoj u svibnju 2009., manje se doima društvenim podbadanjem, a više sočnim, gustioznim sviranjem nota što proizlaze iz sudara Švejkova prostodušna, pomirljivo dobroćudna karaktera i svjetonazora s ukočenošću vojničkih pravila, formi i uredbi, kako u djelovanju, tako i u razmišljanju. Iz Komedijine postave ne izbija toliko kritika vojnog mentaliteta, koliko uživanje u bezbrojnim mogućnostima vica, gega, komedije, humora što ih nudi sjajno oblikovan središnji lik.
Lončarevo uprizorenje ponajviše je oslonjeno na izvedbu Vida Baloga u naslovnoj ulozi, a on uistinu osvaja otprve i tijekom se čitave, dvoipolsatne predstave u kojoj je Švejk uvijek u prvom planu, dosljedno drži odlično izabrane i pogođene glumačke intonacije. S neizbrisivim blaženo bedastim osmijehom i izrazom, u jednostavno efektnom vojnom kostimu Mirjane Zagorec fizički nalik izvornim crtežima Švejkova ilustratora Josefa Lade, Balog okruglastog pivopiju i preprodavača ukradenih pasa, nikad uznemirenog, uvijek opuštenog i svog, otjelovljuje (naizgled) kao od šale, prirodnošću što ostvaruje jedan od ideala uvjerljivosti na pozornici, a to je da na neki način izbija gledateljsku ideju o glumcu i uspijeva zavesti nazočne na pomisao da je pred njima upravo sam Švejk, unatoč svim neizbježnim znanjima publike o tome gdje je. Balogova kajkavština besprijekorno prianja uz lik, a u nekoliko točaka u kojima Švejka neočekivano, izvan karaktera, obuzimaju jad i sjeta, Balog začudnom lakoćom, u trenu, mijenja tonalitet cjeline i nakratko nas ubacuje u vode ganuća, čime je dodana dobrodošla druga dimenzija Švejkove osobnosti. Posve zasluženo, za tu je ulogu nagrađen Nagradom hrvatskog glumišta 2009.
Iako je u njoj mnogo likova koje, često i u više uloga, glumi dobar dio glumačkog ansambla, uz Baloga njih sedamnaestero, “Dobri vojak Švejk” postavljen je razmjerno minimalistički, bez scenskih atrakcija izvan dijaloško-situacijskog područja, pri čemu nemalu ulogu igra jednostavno djelotvorna scenografija Ive Knezovića čiji kružno pokretni bijeli zidovi ograđuju sva prizorišta označena samo nužnim namještajem i rekvizitima te gotovo neizostavno velikim portretom Franje Josipa I. Mada takav pristup s jedne strane izaziva određeni osjećaj jednoličnosti, s druge u prvi plan ističe ono što su postavljači očito smatrali najvažnijim – tekst i glumu.
Još jedno jednostavno i nenametljivo, ali itekako dobrodošlo rješenje jest uz glavnu priču malne nevezano povremeno pojavljivanje djevojčice s verglom, kao malen, ali znakovit simbol mogućnosti ljudskog duha i svijeta nezagađenog nametnutim, često i neprikladnim normativima.
Epizode su odijeljene kratkim zatamnjenjima koja prati primjereno veselo-tužna glazba Dinka Appelta, a među ostalim interpretima, što svoje epizode mahom donose u bez zamjerke odgovarajućem karikaturalnom ključu – izvedba o kojoj pišemo, 27. prosinca 2014., igrana je bez scena s toga dana bolesnim Damirom Lončarom – donekle iskaču Dražen Čuček u ulozi primarijusa Grunsteina koji će podsjetiti na lik Dr. Strangelovea u kreaciji Petera Sellersa u filmu – također antiratnoj satiri – “Dr. Strangelove” Stanleyja Kubricka iz 1964. te Igor Mešin u ulozi natporučnika Jindricha Lukaša, jedinog lika s kojim Švejk gradi dugotrajniji odnos.
Gromki i učestali valovi smijeha iz gledališta mogući su jamac za još koju godinu uspješnog predstavljanja literarnog klasika na kaptolskim kazališnim daskama.
(ZGK Komedija, Zagreb, 27. prosinca 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
