Promišljeni sin anarhije što nas je zajebavao na prethodnom albumu podmuklim referencama na Shakespeara, nakon muvanja po setovima ponajboljih televizijskih serija dobro se umrežio i u pauzama od glume hvatao je krivine ne bi li u tajnosti snimao. Nakon privatnih studijskih sesija s Tylerom Batesom, malim od muzike u ‘Sinovima anarhije’, Marilyn Manson je iznio anatemu Blijedoputog Cara – fantazmagorično-mitološki blues.
Prepoznatljiva kontura opusa benda i persone Marilyn Manson jesu ili zagonetni ili promišljeno provokativni naslovi, a ponovno ih potvrđuje pogledom na popis pjesama najsvježijeg albuma umotanog u odrednice antičkoga epa. Prva, Mansonu osobno najdraža pjesma, teška je blues naracija „Killing Strangers“ s neobičnom gradacijom u komorni industrial tipičan za opus devedesetih. Uz bok joj stoji gitarama Twiggyja Ramireza nošena “Deep Six” – proustovski vremeplov, DeLorean u kanaliziranu agresiju albuma “Holy Wood”. Njoj dodaje svoje nešto recentnije poslovično poigravanje korijenima riječi, a potom derivacijama istih ne bi li nas, mansonovski, zavarao lingvistikom i poetikom kontradikcije. Višeznačnost naslova aludira na botaničko značenje – estetsko zadovoljstvo u prirodi ili pak na surovu, što drugo negoli – smrt.
“The Third Day of a Seven Day Binge” reminiscentna je psihodelija na staru slavu „Mechanical Animalsa“ s jasnim bowiejevskim utjecajima što Manson prigrljuje od samih početaka benda, u ovom slučaju u vokalnom smislu, a glas, napokon ogoljeniji negoli na prijašnjim albumima, komplementira pixiejevskim oštrim gitarama. Sve je to onomad provjerena ‘glam receptura’, a od nje Manson ne bježi ni u melankoličnoj “Mephistopheles of Los Angeles” koja je jedan od glavnih fillera, ali ne nužno pjesma koja se pamti, za razliku od „Slave Only Dreams to Be King“ – s vraški dobrom i zaraznom ritam sekcijom što ilustriraju klasične gitarske distorzije.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=w5LZ8YErl2M[/youtube]
Međutim, bljedoputi se protagonist od vokalnih eksperimenata i distorzija na ovom albumu libi i vriskove i growlove zamjenjuje siroviji glas hrapave teksture, čime ujedno označava novi smjer: iako fanovska populacija i dalje vapi i žali za razdobljem svetog triptiha („Antichrist Svperstar“, „Mechanical Animals“ i „Holy Wood“), čini se da je smjena započeta s “Eat Me Drink Me“ doista donijela zrelijeg Mansona. On je, kao što je to slučaj na zadnja tri albuma, premjestio žarište s društva i artificijelnog svijeta medija i slavnih na sebe. Dok je sa spomenutim i „The High End Of Low“ zašao u plačipičkaste ponore patetike, s prethodnim „Born Villainom“ i najnovijim projektom nastalim s producentom Tylerom Batesom, publiku šamara novim parom volovskih muda. Cinična iskusnjara ne podilazi ničijim željama i ukusima, posebice otkako se poigrava simbolikom, numerologijom, teorijom estetike, književnošću i mitologijom pod svojom etiketom „Hell, etc.“ Krunski dokaz dječačke strasti i razigranosti jest filmična „Cupid Carries A Gun“ stupajućih bubnjeva i kombiniranih gitara, iskorištena za uvodnu špicu televizijske serije „Salem“. Njome nastavlja poetiku posuđivanja iz tradicije filmova i poigravanja gotičkim motivima zbog čega će ova pjesma biti vjerojatno jedan od njegovih najzapamćenijih singlova recentnijeg opusa. Ukorijenjena u bluesu, pjesma je nesumnjivo najreprezentativniji dio kompilacije noviteta jasno oslonjen na blues kao trenutačno najomiljeniji glazbeni žanr nekoć zazornog, danas pomalo blažeg princa tame. Kao tugaljiva platforma, blues svojom repeptitivnošću melodije i dominantnih akorada, odnosno najupečatljivijih lirskih elemenata Mansonu daje nišu za iskušavanje novina, a gospodin car se u njoj pristojno snalazi, iako mu lirska komponenta ovoga puta postaje nešto trivijalnija od snažnijih prethodnika. Za sam kraj standardne verzije albuma evocira zlokobne balade s prijelaza milenija – apokaliptične napjeve sada drukčijeg ruha, dok se u deluxe verziji nepošteno i pomalo prljavo igra sa slušateljem varajući ga naslovima triju pjesama standarne verzije („Mephistopheles of Los Angeles“, „Odds of Even“ i „Third Day of a Seven Day Binge“) u njihovoj akustičnoj varijanti. Mnogi će reći da time najavljuje akustična iznenađenja, no kamufliranje je nepotreban (produkcijski) trik kakav smo vidjeli prije šest godina na „The High End Of Low“. Drugim riječima, kako je i sam nekoć prepjevao: „Moving on…“
No bez pritisaka velike etikete da nam servira dvoranske ili čak arenske hitove, Manson bez hinjene provokativnosti i prevelike kontroverze uz prepoznatljivi doprinos masivnih dionica basa Twiggyja Ramireza balansira svoju akustično-emocionalnu stranu s drugom električno-odlučnom polovicom svoje persone. Ona se više ne gradi na ideji hermetičnosti isprepletenoj vulgarizmima i ciljanim psovkama, nego na napokon otvorenijem i sirovijem pristupu za čitanje kojeg nam neće trebati teorija književnosti. I na devetom, sasvim svom albumu uz adrenalin i elan svježeg i nimalo pitomog Tylera Batesa, Antikrist Svperstar dokazuje da ipak nije izblijedio.
Ocjena: 7/10
(Hell etc., 2015.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
