‘Dobra strana pada na dno jest ta što jedini put vodi prema gore’, zapisuje Aleksandar Hemon pretkraj autobiografskog štiva misao izabranu i za krilaticu ovog portala.
Na dnu se Hemon našao kad je nakon razvoda od prve supruge unajmio momački stančić u svojevrsnoj „kući iz pakla“ u Chicagu, koju je, zbog napučenosti psima što su slobodno pišali i srali posvuda, prozvao štenarom. Tek što je spoznao svoju bijedu, upoznao je buduću drugu suprugu, s kojom, premda je, sam kaže, nepopravljivi čangrizavac, još živi u ljubavi.
„Knjiga mojih života“ (The Book of My Lives, 2013.), prvo nefikcijsko djelo Bosanca, Sarajlije Aleksandra Hemona (1964.) kojeg je opsada rodnog grada zatekla u Chicagu, u kojemu je otad nastanjen, jest autobiografska proza, ali i lijepa literatura bogatog rječnika – u prijevodu Petra Vujačića – i nadahnutog traganja za predočavanjem nijansi životnih složenosti koje se malo kad mogu odlučno označiti crnima ili bijelima.
Poput bivstvovanja vjerojatno svakog ljudskog bića i Hemonovo je sastavljeno od „više života“, a njegovo se prilično jasno i grubo može podijeliti na dva temeljna bloka – onaj odrastanja i mladosti u rodnom Sarajevu gdje se osjećao kod kuće i gdje je mislio ostarjeti i umrijeti, i onoga iseljeničkoga, u Chicagu, gdje živi od 1992. i gdje se afirmirao kao spisatelj na engleskom jeziku.
Osnovna je tema „Knjige mojih života“, sastavljene od petnaest kratkih, ne strogo kronološki nanizanih poglavlja, naknadno prerađenih memoarskih eseja prethodno, između 2000. i 2011. objavljenih u američkim novinama i časopisima, moglo bi se reći, prolaznost. Ne spominjući je izravno, Hemon o njoj progovara kroz gorko iskustvo nevoljkog iseljenika, nastojeći uhvatiti i opisati osjećaje bezdomnika kakav je sam, a što je istovremeno vezano uz nekad i sad, nepovratnost onoga što je bilo, koje se iz današnjice često doima ljepšim i ugodnijim no što se činilo u času zbivanja i koje nerijetko jest žal za slatkom pticom mladosti. Kao mladac, u Sarajevu samoupravnog socijalizma, smrtno se, veli, dosađivao, a posjet SAD-u mu je, kao pokloniku američke kulture – ponajprije filmova i glazbe – darovao Američki kulturni centar, odnosno Informativna agencija Sjedinjenih Država. Premda je u vrijeme socijalističkog samoupravljanja sve bilo sivo, poslije će se sarajevskoga života sjećati kao opojnosti i udobnosti vremena socijalizma, dok će izdaleka idealiziran SAD, sada u svojstvu njegova žitelja, opisati kao zemlju tužnog obilja. U Chicagu, „izgrađenom ne da bi se ljudi okupljali, nego da bi bili sigurni u razdvojenosti,“ gradu koji „previđa distinkcije između slobode i izdvojenosti, između neovisnosti i sebičnosti, između privatnosti i samoće,“ spoznao je koliko mu nedostaje gotovo posvemašnja nemogućnost anonimnosti u rodnom gradu.
Isti će sindrom, možda ne nostalgičnog, ali melankolično kontradiktornog prisjećanja na rodnu grudu, možda pritom uvijek i na mladost, primijetiti i kod drugih, primjerice kod živopisnog Talijana treće dobi koji će u reći kako su za razliku od Čikažana, Amerikanaca, Talijani srdačni i dobri ljudi, da bi u sljedećoj rečenici stanovnike svoje prve domaje proglasio zlobnima i zavidnima.
Hemonov je život oštro presječen ratom koji nije izravno doživio, no dobar je dio knjige posvećen pokušajima dokučivanja zla što je snašlo zemlju, grad, njegovu obitelj i prijatelje, pri čemu je osobito dojmljivo predstavljena nevjerica naroda u to da će rat, koji je po svim znakovima bio na pomolu, doista početi.
Prolazak vremena kroz glazbene preference očituje se u mladenačkoj sklonosti provociranju uz Einsturzende Neubauten, Johna Cagea, Yoko Ono, Franka Zappu, ljubavi prema Davidu Bowieju, Patti Smith, Talking Headsima, Televisionu, Sonic Youthu, Swansima, Public Enemyju da bi, kako to već ide, emocionalnost srednjih godina sudruge pronalazila u Hanku Williamsu i Charlesu Mingusu.
Završnica pripada nesentimentalno potresnom opisu događaja vezanih uz smrt jednogodišnje kćeri od tumora.
Mada ispisana senzibilitetom europskog gubitnika, a ne američkog dobitnika, mada se bavi nevoljama i tragedijama više negoli srećom i uspjesima, mada je sklonija meandriranju negoli preciznim opisima događaja, mada nema ni 130 stranica teksta, „Knjiga mojih života“ nije depresivno tmurno, već uzbudljivo, napeto, dirljivo, bogato, na svoj način duhovito štivo ispunjeno slojevima svakome prepoznatljivih i relevantnih, nadahnuto zabilježenih razmišljanja.
(VBZ, 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
