Zaz ‘Paris’ – od pop fenomena do pariške razglednice

Najisplativiji recentni francuski glazbeni proizvod koji pubuđuje interes i izvan frankofonskog govornog područja i dalje je Zaz.

  • 1
    Share
Zaz ‘Paris’

Zazomanija, koja je pošteno zatresla i Hrvatsku u ljeto 2012. i kulminirala rasprodanim koncertom u zagrebačkom Domu sportova splasnula je već narednog ljeta u Pulskoj areni, koja definitivno nije bila prazna, ali nije bilo ni one gužve po kojoj se osjeti da je netko u žiži interesa, jer drugi album „Recto verso“ nije imao zapaljivi hit amplitude jednog „Je veux“ s prvijenca. No nije Hrvatska bila izuzetak. „Recto verso“ nije uspio dobaciti do prvog mjesta ni u matičnoj Francuskoj, ni u valonskom dijelu Belgije, a čak je (za usporedbu s Hrvatskom kad je riječ o slavenskom govornom području) i u Poljskoj za razliku od debija koji je bio prvi, „Recto verso“ uspio doći do petog mjesta top liste albuma. Zašto su ovi podaci u slučaju Zaz bitni kad je riječ o novom albumu jednostavnog, zvonkog i svima razumljivog naslova „Paris“? Upravo stoga jer je karijera Isabelle Geffroy – Zaz koja je osvojila simpatije kao ulična šansonjerka strelovito postala europski pop fenomen u jednoj sezoni nakon čega su ulozi narasli i silom prilika se moralo zaigrati po biznis modelu kojem funkcionira karijera svake pop dive.

Kako se „Recto verso“ pokazao klasičnom tržišnom zamkom drugog albuma, s trećim se zaigralo na još (ne)sigurniju kartu. S „Paris“ Zaz je transformirana iz pop zvijezde u usponu u pariški suvenir –glazbenu razglednicu, nešto kao minijaturu Eiffelovog tornja koju svaki drugi turist u Parizu kupi na nekom od brojnih uličnih štandova i suvenirnica i nosi ga kući kao trofejni dokaz svog kratkog bivstva u Gradu svjetla. I sam cover albuma je turistički – vintage minimalizam djevojke sanjiva pogleda kraj istih tih minijatura Eiffelovog tornja. Na albumu se naravno nalaze isključivo evergrini posvećeni tom gradu u izvedbi Zaz i njenih gostiju među kojima je ime Charlesa Aznavoura najzvučnije, dok produkciju za tri od ukupno 13 pjesama potpisuje američki mag pop produkcije Quincy Jones. Dakle nije to samo zvukovna razglednica Pariza, već skupa i pomno dizajnirana zvukovna razlednica Pariza.

U komercijalnom smislu „Paris“ je za nijansu polučio bolje rezultate od prethodnika „Recto verso“ i time je Zaz dobila dovoljno vjetra u leđa za četvrti album, a četvrti album nije ni prvi ni drugi, jer kad se dođe do njega, već je riječ o dugogodišnjoj karijeri koja se ustabilila. „Paris“ je svakako taktički potez i zahvaljujući rezultatima koje je polučio, to ga čini opravdanim. A kako ga je Zaz odigrala, obzirom da glazba nije partija šaha?

Najpoštenije je reći: na visini zadatka. Njenoj nadaleko poznatoj izvedbi ne može se uputiti zamjerka, jer je to spoj zanatske izvrsnosti i unikatnog vokala tako da svi snimljeni glazbeni klasici zvuče kao da ih je otpjevala pitko kao od šale, a opet im je dala svoj pečat – razigrana i ‘blebetava’ kad su u pitanju brzi gipsy swing komadi, raskošna i puna glasa u revijalnim orkestracijama i ‘prokleto’ sjetna u baladama. Aranžmanski okviri su maksimalno rastegnuti. Nije riječ o albumu koji se strikno drži zadanih okvira originala, već stalno frcaju iskre, kako njene vokalne, tako i instrumentalne pratećih glazbenika.

Dakle koliko god se na prvu loptu očekivalo da će „Paris“ biti jedan uštogljeni lokalpatriotski album, to svakako nije tako. Riječ je o živopisnom i životnom glazbenom tkivu koje ocrtava obrise kabaretskog sjaja umjetničkog centra metropole, ali i noir rubnih arrondissementa. Možda je Pariz danas daleko od te slike, ali i najneukiji turist koji ga posjećuje sigurno ga tako zamišlja i po taj osjećaj tamo ide. A čak, ako ništa od očekivanog i ne doživi, mrtvo će hladno nostalgično zaključiti da je to upravo onako kako je Zaz otpjevala na albumu.

„Paris“ je kompilacija koji zasigurno može postati dio stalne ponude pariških suvenirnica, no i takav status zaslužen je kvalitetom. Nije to nimalo lak zadatak za brojne francuske pjevače i pjevačice. Također je teško unaprijed tvrditi da je to pjevačicina kapitulacija kad je u pitanju autorski rad jer je opet u situaciji da je sve moguće (dapače samo je ojačala tu poziciju), a da se ne govori o tome koliko sada ima i koncertnih aduta u rukavu.

Ocjena: 7/10

(Play On/Warner/Dancing Bear, 2014.)

  • 1
    Share

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh