Steve Earle prolazi kroz teške trenutke rastave i, kao mnogi prije njega, utjehu nalazi u bluesu. Iako njegov novi album donosi sasvim dovoljan broj odličnih pjesama, zatvaranje u jedan glazbeni žanr na njega ipak djeluje ograničavajuće.
Posljednji studijski album Stevea Earlea, “The Low Highway”, bio je jedan od njegovih najboljih. Možda ne bi bilo pravedno i od njegovog nasljednika očekivati da bude jednako dobar, no prirodno ih je uspoređivati. Tim više što je dio formule s prethodnog prepisan i na novi. Na gotovo identičnoj pozicijii albuma na “The Low Highway” vrhunac su predstavljali western swing “Love’s Gonna Blow My Way” leđa uz leđa sa baladom o prekidu “After Mardi Gras”, gdje Earle na “Terraplane” donosi western swing “Ain’t Nobody’s Daddy Now” uz baladu o prekidu “Better Off Alone”. I dok prekid u prvoj uzima kao oslobađanje od obveze, u potonjoj sam sebi kroz zube laže da je tako. I to je manje-više sve što će Earle reći o glavnoj trenutnoj temi svog života na ovom albumu.
“Terraplane” otvaraju dva školska čitanja bluesa “Baby Baby Baby (Baby)” i “You’re The Best Lover That I Ever Had” i ne obećavaju neku ludu vožnju, već prije nemaštovito čitanje country blues šprance. Stvari se naglo popravljaju u zanimljivoj spoken-word varijanti najslavnije legende u povijesti bluzerske trgovine, tj. prodaje duše Roberta Johnsona đavlu u “The Tennessee Kid”, nakon čega slijede spomenute najbolje pjesme albuma.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=dAhbsAYUhqo[/youtube]
Poslije toga Earlove avanture u zemlji bluesa postaju razigranije i zanimljivije (“The Usual Time”, “Acquanted With The Wind”), tu je i jedan izlet u područje djelovanje Toma Pettya (“Go Go Boots Are Back”), no i dalje ostaje najbolji u trenucima kad se otrgne žanru u više folkerskoj “Gamblin’ Blues” i još jednom western swingu, ovog puta duetu sa Eleanor Whitmore anđeoskog vintage glasa “Baby’s Just As Mean As Me”, himni onoj vrsti strastvenih veza u kojima je ljubav ponekad teško razlikovati od mržnje, a održavaju se upravo zbog činjenice navedene u naslovu – u takvim parovima oba su člana jednako grozna. Album završava najbolji blues ploče, “King of the Blues”. Iako Earle sigurno nije kralj bluesa, na ovoj pjesmi je tom statusu najbliže došao.
Iako mu se brak raspada, Earle nije izbacio svoju varijantu Dylanovog “Blood on the Tracksa”, ni tematikom, a ni kvalitetom. No, kad se sve zbroji i oduzme, protiv “Terraplane” najviše igraju činjenice da nasljeđuje jedan od Earlovih najboljih albuma i da je objavljen u mjesecu kada je na njegovom području glazbe objavljen nevjerojatno velik broj izvrsnih ploča.
Ocjena: 7/10
(New West Records, 2015.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
