Uoči večerašnjeg, četvrtog zagrebačkog nastupa Marka Lanegana, donosimo recenziju albuma ‘Phantom Radio’, objavljenog krajem prošle godine.
Na papiru to zvuči kao dobra fora – Mark Lanegan je veći dio bubnjarskih dionica za “Phantom Radio” programirao na mobitelu. I upravo je za taj detalj Laneganov aktualni album, kojeg večeras promovira u zagrebačkoj Laubi, “tanji” u odnosu na “Blues Funeral”, briljantno uglazbljeni komad mračne Laneganove duše iz 2012. godine. Doduše, na polovici albuma bubnjeva i nema, pa “organska” kompaktnost ploče nije previše narušena.
No, “Phantom Radio”, koliko god predstavljao konstantu u Laneganovu gothic-grunge-blues svijetu, nije ni zamišljen kao nastavak “Blues Funerala”. Više je to rješavanje istih životnih jednadžbi osvježenim formulama. Uz podosta izmijenjenu prateću postavu u odnosu na prije tri godine, “Phantom Radio” u zvučnom pogledu nije sumoran, hrapav ni mračan. Barem ne u količinama koje je ovaj grunge otpadnik nekad znao isporučivati.
[youtube]https://www.youtube.com/watch?v=ynoYQrUaYFg[/youtube]
Na “Harvest Home”, primjerice, doboš udara na svaku drugu, što je za Lanegana poprilična živost. U “Floor of the Ocean”, uz programirani ritam, u maniri novog romantičara, pokazuje New Orderu kako su možda trebali zvučati, a na tom tragu je i “Death Trip to Tulsa”.
Lišen pratnje bubnjeva, uronjen u mutnu vodu studijskih efektata, Mark Lanegan u “Seventh Day” zvuči gotovo sretno (?!), u “I Am the Wolf” samotno tumara pustinjama bluesa, dok svoje zaljubljeno lice pokazuje u “Torn Red Heart”, mističnoj i neizbježnoj točki albuma.
“The Killing Season” mu je pomalo iskliznula iz ruku, no u element se vraća s “Waltzing in Blue” i “The Wild People”, a posebice u “Judgement Time”, koja vuče sve ono najbolje iz “Gravedigger’s Song” i “Bleeding Muddy Blues”, ponajboljih trenucima njegovo povratničkog albuma “Blues Funeral”.
Bizarniji od Waitsa, mračniji od Cavea i dublji od Cohena, Mark Lanegan svojim grlom i stihovima, ispranima smrtonosnim količinama alkohola i nadograđenima iskupljenjem, kajanjem, crnim humorom i istančanim osjećajem za doziranje jednog od najekspresivnijih rock vokala na globalnoj sceni, svoj je fantomski radio još jednom podesio na pravu frekvekciju. Večerašnji zagrebački koncert, zbog svega toga, trebao bi biti još jedno ponajprije duhovno, a tek potom izvanserijsko slušno iskustvo.
Ocjena: 8/10
(Vagrant Records, 2014)