Nije bilo riječi o bolesti i o smrti. Fokusirali smo se na život i ono što je postigao. Prešućivali smo dramu kroz koju prolazi, nismo ju doticali.
Iskreno nisam se ni želio doticati Vladine životne drame. U tom trenutku sam bio sretan što ne radim za neku redakciju gdje urednik krvopija sjedi za vratom i traži sočne detalje nečije nevolje. I Vlada je to vjerojatno osjetio i dao se u nešto u što i s onim zdravima imaš problem oko pridržavanja rokova. Svojski se potrudio oko intervjua; ritam misli i riječi bio mu je usklađen. Ništa nisam trebao dotjerivati ili pak oblikovati nezgrapno izrečene slike. Bio je izrazito nedvosmislen, iskren.
„Ne znam hoće li ti se javiti“, rekao je prije nego sam ga kontaktirao Maks Juričić s kojim je svirao u svom posljednjem glazbenom projektu, grupi Ljetno kino. No odgovorio je, vjerojatno je bio polaskan time što je „Odbrana i poslednji dani“ Idola po izboru Rolling Stonea proglašen najboljim albumom u specijalnom izdanju koje smo pripremali više od dva mjeseca. Tko ne bi? Za svakog glazbenika je to lijepa vijest. Posebice kad dođe od ‘mrskih neprijatelja’, od glazbenih novinara i kritičara, likova koji su po svim ustaljenim stereotipima ljudi lišeni empatije.
Poslao sam mu prvotno desetak pitanja mailom jer je rekao da mu je tako lakše. Svaki dan mu je donosio neko drugo iznenađenje, uglavnom neugodno. Poslao je odgovore u dogovorenom roku. Kad sam mu poslao nova pitanja ‘pukla’ je vijest u cijeloj regiji da leži u bolnici u Beču i da se bori za život. Kemal Monteno je upravo bio umro. Vlada se javio tjedan dana nakon toga. Tko god ga je poznavao, tko god mu je bio rod, svaki medij s ovih prostora…svi su ga kontaktirali. Rekao je da je to bio kaos koji bi i zdravu osobu dotukao. Izvukao se tako da je svima poručio da mu je bolje, samo da bi ‘došao do zraka’. Naša konverzacija bila je isključivo fokusirana na muziku. Kad je rekao da mu je bolje, vjerovao sam. Kad je veliki intervju rađen skoro mjesec dana bio zgotovljen, sumnjao sam.
Nekako je cijeli ton bio miran i spokojan. Nije bilo osjećaja neizvjesnosti, straha od budućnosti, svega onoga što se u svakoj konverzerzaciji uvijek osjeti kod onih koji su zdravi. Nije to bio intervju koji bilo koga stavlja u neugodnu situaciju. Cijelo vrijeme je bila riječ o glazbi i jednoj turbulentnoj i značajnoj karijeri u kojoj Vlada nije imao ružnu riječ za nikoga. Samo je on znao da se vjerojatno na taj način oprostio od svih. A oprostio se sa vjerom u život i lijepe stvari u životu.
Izbor iz intervjua s Vladom Divljanom (Rolling Stone br. 17, veljača 2015.):
Figurativno i u stvarnosti, što se branilo na albumu Idola Odbrana i poslednji dani?
Vlada Divljan: Branili smo pravo na različitost, pravo na odmak od socijalističkog kolektivizma, pravo na rušenje tabua i pravo na izazov odnosno postavljanje pitanja, kako sebi samima tako i društvu u celini. Na primer, cela ta priča s pravoslavljem i religijom uopšte za mene je na neki način, osim provokacije bila upravo to – pitanje upućeno i sebi i društvu: A šta ćemo s ovim? Iako nisam religiozan, osećao sam da guranje pod tepih nikako ne može izaći na dobro. Također, to pitanje sa ćirilicom na omotu svakako je govorilo o određenoj šizofrenosti društva, bio je svojevrsni skandal upotrebiti ćirilicu na rock and roll ploči dok je, s druge strane, to bilo prvo pismo koje smo učili u školi.
U kakvom vam je sjećanju ostao Paket aranžman, iz vremena prije nego je objavljen, ideja da se jednim albumom predstave tri nova izvođača?
Vlada Divljan: Paket aranžman je bio pomalo “neželjeno dete”, da ne kažem nužno zlo, za sva tri benda, na koji smo na neki način morali da pristanemo. Svi snimci su nastali u studiju pokojnog Enca Lesića i on je bio njihov vlasnik, tako da je mogao da pravi dogovore s Jugotonom i bez nas. S druge strane, rekao bih da je svakom bendu bilo stalo da se nešto objavi pa makar i zajedno. Naravno, danas mi je izuzetno drago što je ta ploča izašla i mislim da su ti snimci među najboljima koje smo napravili, ne naravno po tehničkom kvalitetu, nego pre svega po atmosferi i autentičnosti. Uostalom da Enco nije otvorio svoj studio 1979. i da nije bio takav kakav je bio, s jedne strane poslovan, a s druge veliki entuzijasta, pitanje je kako bi se naše muzičke putešesvije odvijale. Sto se tiče novog talasa kao pravca, kao što sam već u ranijim intervjuima govorio, mi kao glavni akteri bilo smo dovoljno odrasli da budemo svesni situacije i racionalizujemo svoje ideje, a opet dovoljno mladi da se ne bojimo eventualnih posledica. Jer ne smemo zaboraviti da su mnogo tema koje je novi talas načeo bile u to doba politički i društveno škakljive.
Rambo Amadeus je početkom 90-ih snimio album za djecu, nedavno je dječji zbor Čuperak s Kojom snimio dječju verziju “Neukusu treba reći Ne”, no čini se da ste vi i Srđan Gojković Gile bili pioniri te ideje da se djeci na edukativan i zanimljiv način prenese misao rocka. Snimili ste zajedno Rokenrol za decu i Rokenrol bukvar krajem 80-ih. Otkud ideja i od čega ste krenuli?
Vlada Divljan: Desilo se to spontano, kao i većina dobrih stvari. Ja sam u to doba izdao svoj prvi solo album Tajni život AP Šandorova s kojeg je najveći hit bila pesma “Ona radi u rudniku”, izuzetno popularna i među decom.Također sam jednom nedeljno sam pisao i izvodio songove za decu na tekstove Ljubivoja Ršumovića Ršuma. Kako sam u to doba svirao s Giletom jednog dana smo, u dokolici, došli na ideju da napravimo rock ‘n’ roll ploču za decu. Odneo sam par demosa Ršumu kome se to jako dopalo i zahvaljujući svemu tome nastale su te dve ploče i pozorišna predstava, koja se u pozorištu Boško Buha igrala preko dve godine iz nedelje u nedelju. Primetili smo još tada da deca sve više slušaju narodnu muziku i želeli smo da im ponudimo alternativu. Tadašnja deca su danas mladi ljudi i izuzetno mi je zadovoljstvo kada mi kažu da su s Rokenrol za decu prešli pravo na Odbranu.
Odakle izvire taj vaš, nazovimo ga, vječni optimizam?
Vlada Divljan: Pre svega, hvala na komplimentu. Najviše iz ljubavi prema životu i onome čime se bavim, kao i iz činjenice da sam našao svoju ‘‘drugu polovinu”, o čemu govori “Samo jednu ljubav imam”. To su zapravo pesme nastale u različitim periodima koje su lepo legle kao celina. Sigurno da su za to vrlo zaslužni Max i njegova “rukom birana” ekipa, ljudi sa kojima radi godinama a to su Vlade (klarinet), Buki (bubanj), Kuzma (harmonika), Marino (bas), Surka (beatbox), Stane (čelo) i Gonzo (udaraljke), koji je napravio i odlične video klipove za sve četiri pesme. Mislim da ovaj optimizam o kome pričate dolazi do izražaja i zato što se rock autori danas uglavnom bave “mračnijim” temama, što je razumljivo s obzirom na to kakva su vremena, ali ne smemo zaboraviti da život ima i lepe strane.
Članak je u cijelosti uz dopoštenje prenesen s Rollingstone.hr
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
