Pankrti se nipošto ne čine družbom olinjalih sredovječnika koja bilo silom prilika, bilo očajnički nastoji mrčiti zasluge davnašnjih dometa i mogućnosti.
Neobičan je osjećaj nakon kristalno čiste, raskošno muzikalne, zvučno-tonski besprijekorne glazbene pustolovine kvarteta Chica Freemana u maloj dvorani zagrebačkog Vatroslava Lisinskog, preseliti se u nedaleki KSET na u svakom pogledu prljaviji i oštriji glazbeni napad nekoć i ‘naših’, danas susjednih, pankerskih velemajstora svjetskoga ranga, slovenskih Pankrta, najavljenih za 22 h, na pozornici u 22.30 h.
Uključujući i nimalo nevažan čimbenik cjelokupne koncertne ambijentacije, u mnogočemu različito, no vrlo slično u onome najelementarnijem – usmjeravanju i odašiljanju energije i darovitosti odabranim izrazom primjerenom temperamentu stvaraoca i izvođača.
Pankrtska ekipa s četiri izvorna člana – pjevačem Peterom Lovšinom, gitaristom Bogom Pretnarom, basistom Borom Krambergerom i bubnjarom Slavcom Colnarićem – i mlađahnim višegodišnjim pridošlicom, gitaristom Rokijem Pogačnikom (u solažama možda malo prenaklonjenog profilu npr. Guns’n’Rosesa), nipošto se ne čini družbom olinjalih sredovječnika koja bilo silom prilika, bilo očajnički nastoji mrčiti zasluge davnašnjih dometa i mogućnosti. Premda je repertoar sastavljen od pjesama što ih objaviše do 1987., dokad su i djelovali u prvom zamahu, da bi nakon raspuštanja zasvirali tu i tamo, a onda ponovno manje-više sustavno od 2007., Pankrti praše sada i ovdje, zdušno, odrješito, zadimljeno, s približno istim žarom i vjerom kao i tada, možda i obogaćenima svijesti o tome da su njihove društveno-kritične budnice dostojanstveno preživjele minula desetljeća.
Možda upravo zato i ne izgledaju kao moguća vlastita karikatura, jer njihovi punk-rockerski glazbeno-stihovni udari nisu nastali kao plod pomodnosti ili trenda, nego kao iskazi očito trajne vrijednosti, bez obzira na promjenu društvene paradigme, odnosno kozmetičko-dekoracijskog renoviranja dubinski istih strukurnih i životnih problema.
Čvrsti i gipki, domišljato raznoliki unutar ‘troakordne forme’, povremeno nenadmašno siloviti – „Za železno zaveso“, „Totalna revolucija“ i „Lublana je bulana“, npr., zvučale su veličanstveno moćno – Pankrti su se na ovom otprilike devedesetminutnom koncertu, dobro popunjenom ne samo ondašnjim ljubiteljima, nego i s ponešto mlađarije koja je entuzijastički pogala ispred pozornice, ipak doimali mrvicu umornima, odnosno umornijima negoli na prethodnim, (uvjetno) novijim zagrebačkim nastupima, prije gotovo točno godinu dana u KSETU (1. 3. 2014.) i prije sedam godina u Tvornici (15. 12. 2007.).
Sjećanja su nestabilna, dojmovi varljivi, pa ako je i odista bilo tako, ne pripisujmo to ni njihovim godinama (na pragu su sedmog desetljeća!), ni manjku guštanja u zajedničkoj svirci, ni ideji mogućeg nedostatka zbiljske zagrijanosti za koškanje s vremešnim pjesmama. Umor ili lošiji dan može se dogoditi svakome, kako zelenom mlacu, tako i prekaljenom starcu, a ako koncert i nije bio prvorazredan, bio je odličan. Voda se umjesto rakije nije prodavala.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
