Biti ostavljen sam, ranjen i bez ikakvog oružja na nepoznatom i izrazito neprijateljskom teritoriju noćna je mora svakog vojnika, a ’71 fantastično prikazuje upravo jednu takvu situaciju. Šteta što opći dojam kvari nerazrađeno petljanje u tematiku koja se ovakvim jednim trilerom ne može niti zagrepsti, a kamoli kvalitetnije obraditi.
Iako se, barem po izostanku nekih bitnijih vijesti u medijima, čini kako se stanje u Sjevernoj Irskoj u posljednjih nekoliko godina donekle smirilo, animozitet između katolika i protestanata, odnosno republikanaca i lojalista je još uvijek itekako prisutan, a upravo je to jedan od razloga zašto su teme o ovom sukobu i dalje vrlo popularne i filmične. Većina se ekranizacija ovog svojevrsnog građanskog rata ipak fokusira na paklene 70-e kada su bijesnili najveći i najžešći sukobi, a tu se negdje smjestio i „’71“, ratni triler o običnom čovjeku usred nečega što je veće od njega i što uopće ne razumije.
Gary Hook (Jack O’Connell) je mladi britanski vojnik koji sa svojim vodom upravo završava temeljnu obuku, kada ih zbog rastućih tenzija u Sjevernoj Irskoj nadređeni šalju u Belfast kako bi pomogli smirivanju situacije. Već prvi dan, prilikom naizgled rutinskog pretresa jednog od katoličkih stanova, vojnici nailaze na otpor lokalaca te Gary igrom slučaja biva ostavljen „iza neprijateljske linije“ nakon što su njegovi suborci primorani na žurno povlačenje. Uplašen i sam, Gary će morati preživjeti noć na iznimno opasnim ulicama Belfasta, gdje je gotovo nemoguće raspoznati tko ti je prijatelj, a tko neprijatelj, a još je teže očuvati glavu kada potonji znaju kako se negdje u mraku skriva usamljeni britanski vojnik.
Prvi kino film francuskog redatelja Yanna Demangea, nastao po originalnom scenariju škotskog pisca Gregorya Burkea, suštinski je sastavljen od dva gotovo jednako zastupljena dijela koji tijekom cijelih 100-tinjak minuta prate jedan drugoga. Onaj bitniji i iskonskiji je i onaj odrađen apsolutno fantastično, a to je ratni triler koji na trenutke graniči sa hororom, a u kojem pratimo mladog i uplašenog vojnika sa samo jednom misijom: preživjeti (zanimljivo, mladom je O’Connellu to druga vrlo slična uloga u vrlo kratkom vremenu, pošto je portretirao glavnog lika u hit-biografiji „Unbroken“ redateljice Angeline Jolie). Bourneovska kamera iz ruke, mračne i dimom ispunjene ulice Belfasta i gotovo neprestano skakanje iz jedne opasnosti u drugu, podvučeno atmosferičnom i nabrijavajućom glazbenom podlogom Davida Holmesa, stvaraju napetost koju gledatelj uistinu može osjetiti te se na neki način poistovjetiti s likom kojeg prati, osjećajući njegov strah, paniku i nepovjerenje na sasvim nepoznatom teritoriju. Glavni junak nema gotovo niti sekunde odmora jer neprijateljske sile vrebaju iza doslovno svakog ugla, a kada se nađe u situaciji da je uhvaćen usred sasvim drugog sukoba s kojim nema apsolutno nikakve veze, stvari postaju još dramatičnije i definiraju „’71“ kao jedan od najboljih trilera u posljednjih nekoliko godina.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=kIYDNyEkJP4[/youtube]
S druge strane element stavljanja u povijesne okvire i razvoj situacije koji se izravno ne tiče glavnog lika već pokušava ilustrirati nešto širu sliku sukoba u Sjevernoj Irskoj odrađen je ispod zadovoljavajućeg nivoa, prvenstveno jer se radi o toliko ozbiljnoj i kompleksnoj temi da se ona mora obraditi kako spada (a i najbolji scenaristi i redatelji to teško mogu u dva sata nekakve klasičnije drame) ili jednostavno u potpunosti ignorirati. Demange i Burke su tu pokušali ići nekom srednjostrujaškom linijom uvodeći u priču praktički sve stereotipne likove samog sukoba, od terorista i djece-vojnika pa sve do majki, izdajnika, političara i altruista koji pomažu neprijateljima. To je u najmanju ruku zbunjujuće, pogotovo gledateljima koji nisu toliko dobro upoznati sa stanjem u Sjevernoj Irskoj (niti velika većina „Otočana“ nije, a kamoli će ostatak svijeta) te jednostavno ne pridonosi priči i ne daje nikakav krajnji pay-off. Pozitivno je u svemu što su se i scenarist i redatelj suzdržali od zauzimanja strana pa sve likove gledamo kao sive pijune koji su se praktički igrom slučaja našli usred jednog rata, ali takva jednostavna karakterizacija ih s druge strane čini još nebitnijima i beskrvnijima. Ubojice britanskih vojnika koji su privatno brižni očevi i sinovi, teroristi koji „nužnim zlom“ pokušavaju završiti rat, britanski zapovjednici koji isto pokušavaju igranjem za obje zaraćene strane… karakterizacija koja je otprilike na razini opisa Sunca kao „okruglog i žutog“.
Kada se sve zbroji i oduzme, „’71“ je izvanredan, napet i atmosferičan triler s dobrim glumačkim ostvarenjima i audio-vizualnim elementima koji bez imalo problema privlače pažnju i ne dopuštaju očima da se odlijepe od ekrana, ali je također i izrazito manjkava i niti blizu dovoljno kvalitetno obrađena kronika jednog sukoba koji traje već desetljećima. U filmovima orijentiranima na akciju uglavnom očajnički fali konteksta, no očigledno je kako ima i slučajeva kada je on jednostavno višak. Kako je jednom prilikom rekao jedan kuhar u našem popularnom kulinarskom showu, ocjenjujući jako ukusno jelo jednog od kandidata koji je napravio kardinalnu pogrešku i kao prilog servirao gotovo sirovi krumpir: „Ako nisi stigao ili nisi uspio skuhati krumpir, rađe ga uopće nemoj servirati… biti će manje zlo nego ovako!“
Ocjena: 7/10
(Crab Apple Films, Protagonist Pictures, Warp Film; 2014)