‘Imao sam tu sreću da sam se rodio s apsolutnim sluhom i sa smislom za humor,’ veli o sebi Stjepan Jimmy Stanić (1929.) koji će dio svog bogatog repertoara predstaviti u petak 27. ožujka u maloj dvorani KD Vatroslava Lisinskoga u Zagrebu, u sklopu Festivala Jazz.hr/proljeće.
Tijekom već 65-godišnje karijere ugodno i dostojanstveno prostrt između popularnih šlager-zabavnjaka, slavonskih, kajkavskih i starogradskih melodija, doskočastih pošalica i svoje najveće ljubavi, standardnih jazz zimzelena, pogotovo američkih, s osobitom sklonošću ka swingu i dixielandu, Stanić je bio i jedan od prvih koncertnih izvođača rock’n’rolla na ovim prostorima, a dokumentirani su takvi nastupi u zagrebačkim klubovima Ritz baru i Varijeteu 1956. te na Kolarčevom univerzitetu u Beogradu, u veljači 1957.
Na dvostrukom kompilacijskom CD-u „Zlatna kolekcija“ skupljeno je pedeset Stanićevih izvedbi u rasponu od 1955. do 2011. godine, od kojih je većina, kako i valja, i danas itekako zanimljiva, slušljiva, zabavna. Sve ono što se od dobre glazbe očekuje.
Godine 2009., čuvši ga prvi put, američki je jazz glazbenik Benny Golson, osjetio poriv pismeno zabilježiti: „Glas Jimmyja Stanića posve me zapanjio. Čudesno svjež i osebujan, to je glas koji se ne utapa u druge slične glasove i stilove. Upravo je jedinstven. U vremenu kada se toliki pjevači svim silama trude zvučati poput nekoga drugoga, Jimmy je posve nesvakidašnja pojava; on zvuči kao on sam. No nametnulo mi se jedno pitanje: Zašto dosad nisam za njega čuo? Osjećam da sam zbog toga puno izgubio – vjerojatno će to osjetiti i drugi čim ga jednom čuju. Sada kada sam ga čuo, želim ga slušati često i uvijek iznova.“
Istovremeno ironičan i srdačan, prisan i distanciran, nikad prenaglašen u izrazu, nikad ne sežući za pažnjom, imidža šaljivog gospona, Zagrepčanca, ali i nehvalisavog čovjeka od svijeta, Stanić je razgovijetnim, toplim, prirodno melodioznim baritonom s razumijevanjem interpretirao smisao tekstova što ih je pjevao, a koliko god poneki pjesmuljci naginjali jeftinijem odsječku pop-šlageristike, redom bjehu majstorski aranžirani i znalački izvedeni, mahom u kuhinjama prvorazrednih ovdašnjih manjih i većih jazz ansambala.
Ne kvareći sentiment patnji ljuvenih, Jimmy je sentiše šarmantno uspijevao obojiti notom duhovitosti (npr. briljantna „Prolazi sve“ Ive Korblera, Stanića i Nikice Kalogjere, iz 1966.), dok je one malo tanjeg stihotvorstva (npr. „Dilajla“, glasovita Tom Jonesova „Delilah“ Lesa Reeda i Barryja Masona u prepjevu Ivice Krajača i Dražena Boića, iz 1968.) pjevao uz profesionalni respekt, no s mudrim oprezom, bez tobožnjeg unošenja u tekst, te se, poklanjanjem ljubavi ponajprije melodiji i harmoniji, spašavao od prokliznuća u donje estradne sfere.
S druge je strane skroz šaljive dosjetke kao što su „Cowboy Jimmy“ iz 1955. ili „Bio sam konjušar cara“ iz 1967., znao ležerno i nepretenciozno oplahnuti iskrenim čuvstvom i tako im dati zimzelenu težinu, a i neku, recimo, filozofsku notu kakva je i inače odlika dobrog vica. U tom odsječku, koji mu je, čini se, najprirodnije ležao, u Stanićevu se opusu nalaze tri mala (ili velika?) remek-djela: „Prsluk pucam“ (1971.) s ludističkim tekstom Paje Kanižaja, „Moja kobila Suzy“ (1972.) s tekstom Miše Doležala i Stanićevom glazbom te Stanićev, na tradicionalni napjev oslonjen „Dimnjačar“ (1982.), nedavno sjajno oživljen u uvodu komedije „Majstori“ (2013.) Dalibora Matanića.
Te, na prvi pogled tek šašave doskočice, u drugoj bi izvedbi možda bi to i ostale, no Stanić ih, kao duhovit čovjek, doživljava, pjeva i prenosi iskonskom gustioznošću, kao izraz vlastita svjetonazornog smisla za apsurd, čime one postaju puno više od jednokratnog štosa. Savršeno skladnim spojem glazbe, aranžmana i Stanićeve duhovne intonacije, one ustrajno nasmijavaju, no bude i ozbiljnija razmišljanja i danas, tri, četiri desetljeća po nastanku.
Među osobito zanimljivim izvedbama su i tri predstavnika Jimmyjeva prvog samostalnog LP-a „Đimi Stanić“ (Jugoton, 1973.) – „Kaži zašto me ostavi?“, „Zašto si pospan, čo?“ i „Jesenja elegija“ – ostvarene u aranžmanima Darka Lukača i uz pratnju Instrumentalnog sastava Darka Lukača, glazbeno izvanredne, surfersko-psihodelične-jazzy skladbe koje bi se, uz nevelike izmjene mogle naći na repertoaru, recimo, The Doorsa u vrijeme „The Soft Parade“ ili Billa Frisella u izdanju u kakvom nam se predstavio na nedavnom zagrebačkom koncertu u ZKM-u na 10. Vip Zagreb Jazz Festivalu.
Stjepan Jimmy Stanić profesionalno se počeo baviti pjevanjem 1951. i usporedno učiti kontrabas. Zanat je isprva pekao kao, kako kaže, kafanski glazbenik u Bosni, a otad nadalje bio je istodobno i sveprisutan i uvijek nekako po strani, ovo potonje i zbog toga što je dio karijere proveo djelujući u inozemstvu, gdje je, među ostalime, u Kolnu snimio čak četiri EP-ploče za Columbiju. Za gostovanja Dizzyja Gillespija u Zagrebu 1956., u posljednji je tren, ad hoc, uskočio umjesto Gillespiejeva kontrabasista Nelsona Boyda koji je zapeo na putu.
Zaokruženiji odsječak karijere ostvario je 1980-ih, kad je, uglavnom u suradnji s braćom Justin, Ivicom i Franjom, uz pratnju svog kontrabasa te njihovih gitare i mandoline, uz povremenu vokalnu potporu srodne duše i svoje životne družice Barbare Trohar, objavio niz od pet vrlo popularnih albuma zvanih „Vječne melodije“, ispunjene dražesno jednostavnim, hercig sentišima i pomalo lascivnim poskočicama starogradskog duha, svirane srčano i nadahnuto, a u tom je izdanju, čini se retrospektivno, Stanić bio ponajviše pri svom temperamentu.
Godine 2013. nagrađen je Porinom za životno djelo, a ponešto iz svog raznovrsnog repertoara publici će koncertno ponuditi u petak, 27. ožujka, u maloj dvorani KD Vatroslava Lisinskog, uz pratnju Scharf Club Swing Quinteta koji čine violinist Miljenko Pujić, guitarist Mario Igrec, pijanist Ante Reljić, bugarist Ranko Purić Campi i kontrabasist Nenad Jura Vrandečić.