Stjepan Jimmy Stanić – ususret koncertnoj proslavi jedne značajne karijere

‘Imao sam tu sreću da sam se rodio s apsolutnim sluhom i sa smislom za humor,’ veli o sebi Stjepan Jimmy Stanić (1929.) koji će dio svog bogatog repertoara predstaviti u petak 27. ožujka u maloj dvorani KD Vatroslava Lisinskoga u Zagrebu, u sklopu Festivala Jazz.hr/proljeće.

Stjepan Jimmy Stanić
Stjepan Jimmy Stanić

Tijekom već 65-godišnje karijere ugodno i dostojanstveno prostrt između popularnih šlager-zabavnjaka, slavonskih, kajkavskih i starogradskih melodija, doskočastih pošalica i svoje najveće ljubavi, standardnih jazz zimzelena, pogotovo američkih, s osobitom sklonošću ka swingu i dixielandu, Stanić je bio i jedan od prvih koncertnih izvođača rock’n’rolla na ovim prostorima, a dokumentirani su takvi nastupi u zagrebačkim klubovima Ritz baru i Varijeteu 1956. te na Kolarčevom univerzitetu u Beogradu, u veljači 1957.

Na dvostrukom kompilacijskom CD-u „Zlatna kolekcija“ skupljeno je pedeset Stanićevih izvedbi u rasponu od 1955. do 2011. godine, od kojih je većina, kako i valja, i danas itekako zanimljiva, slušljiva, zabavna. Sve ono što se od dobre glazbe očekuje.

Godine 2009., čuvši ga prvi put, američki je jazz glazbenik Benny Golson, osjetio poriv pismeno zabilježiti: „Glas Jimmyja Stanića posve me zapanjio. Čudesno svjež i osebujan, to je glas koji se ne utapa u druge slične glasove i stilove. Upravo je jedinstven. U vremenu kada se toliki pjevači svim silama trude zvučati poput nekoga drugoga, Jimmy je posve nesvakidašnja pojava; on zvuči kao on sam. No nametnulo mi se jedno pitanje: Zašto dosad nisam za njega čuo? Osjećam da sam zbog toga puno izgubio – vjerojatno će to osjetiti i drugi čim ga jednom čuju. Sada kada sam ga čuo, želim ga slušati često i uvijek iznova.“

Istovremeno ironičan i srdačan, prisan i distanciran, nikad prenaglašen u izrazu, nikad ne sežući za pažnjom, imidža šaljivog gospona, Zagrepčanca, ali i nehvalisavog čovjeka od svijeta, Stanić je razgovijetnim, toplim, prirodno melodioznim baritonom s razumijevanjem interpretirao smisao tekstova što ih je pjevao, a koliko god poneki pjesmuljci naginjali jeftinijem odsječku pop-šlageristike, redom bjehu majstorski aranžirani i znalački izvedeni, mahom u kuhinjama prvorazrednih ovdašnjih manjih i većih jazz ansambala.

Ne kvareći sentiment patnji ljuvenih, Jimmy je sentiše šarmantno uspijevao obojiti notom duhovitosti (npr. briljantna „Prolazi sve“ Ive Korblera, Stanića i Nikice Kalogjere, iz 1966.), dok je one malo tanjeg stihotvorstva (npr. „Dilajla“, glasovita Tom Jonesova „Delilah“ Lesa Reeda i Barryja Masona u prepjevu Ivice Krajača i Dražena Boića, iz 1968.) pjevao uz profesionalni respekt, no s mudrim oprezom, bez tobožnjeg unošenja u tekst, te se, poklanjanjem ljubavi ponajprije melodiji i harmoniji, spašavao od prokliznuća u donje estradne sfere.

Stjepan Jimmy Stanić - Zlatna kolekcija (Croatia Records, 2011.) - evergin do evergrina
Stjepan Jimmy Stanić – Zlatna kolekcija (Croatia Records, 2011.) – evergin do evergrina

S druge je strane skroz šaljive dosjetke kao što su „Cowboy Jimmy“ iz 1955. ili „Bio sam konjušar cara“ iz 1967., znao ležerno i nepretenciozno oplahnuti iskrenim čuvstvom i tako im dati zimzelenu težinu, a i neku, recimo, filozofsku notu kakva je i inače odlika dobrog vica. U tom odsječku, koji mu je, čini se, najprirodnije ležao, u Stanićevu se opusu nalaze tri mala (ili velika?) remek-djela: „Prsluk pucam“ (1971.) s ludističkim tekstom Paje Kanižaja, „Moja kobila Suzy“ (1972.) s tekstom Miše Doležala i Stanićevom glazbom te Stanićev, na tradicionalni napjev oslonjen „Dimnjačar“ (1982.), nedavno sjajno oživljen u uvodu komedije „Majstori“ (2013.) Dalibora Matanića.

Te, na prvi pogled tek šašave doskočice, u drugoj bi izvedbi možda bi to i ostale, no Stanić ih, kao duhovit čovjek, doživljava, pjeva i prenosi iskonskom gustioznošću, kao izraz vlastita svjetonazornog smisla za apsurd, čime one postaju puno više od jednokratnog štosa. Savršeno skladnim spojem glazbe, aranžmana i Stanićeve duhovne intonacije, one ustrajno nasmijavaju, no bude i ozbiljnija razmišljanja i danas, tri, četiri desetljeća po nastanku.

Među osobito zanimljivim izvedbama su i tri predstavnika Jimmyjeva prvog samostalnog LP-a „Đimi Stanić“ (Jugoton, 1973.) – „Kaži zašto me ostavi?“, „Zašto si pospan, čo?“ i „Jesenja elegija“ – ostvarene u aranžmanima Darka Lukača i uz pratnju Instrumentalnog sastava Darka Lukača, glazbeno izvanredne, surfersko-psihodelične-jazzy skladbe koje bi se, uz nevelike izmjene mogle naći na repertoaru, recimo, The Doorsa u vrijeme „The Soft Parade“ ili Billa Frisella u izdanju u kakvom nam se predstavio na nedavnom zagrebačkom koncertu u ZKM-u na 10. Vip Zagreb Jazz Festivalu.

Stjepan Jimmy Stanić profesionalno se počeo baviti pjevanjem 1951. i usporedno učiti kontrabas. Zanat je isprva pekao kao, kako kaže, kafanski glazbenik u Bosni, a otad nadalje bio je istodobno i sveprisutan i uvijek nekako po strani, ovo potonje i zbog toga što je dio karijere proveo djelujući u inozemstvu, gdje je, među ostalime, u Kolnu snimio čak četiri EP-ploče za Columbiju. Za gostovanja Dizzyja Gillespija u Zagrebu 1956., u posljednji je tren, ad hoc, uskočio umjesto Gillespiejeva kontrabasista Nelsona Boyda koji je zapeo na putu.

Zaokruženiji odsječak karijere ostvario je 1980-ih, kad je, uglavnom u suradnji s braćom Justin, Ivicom i Franjom, uz pratnju svog kontrabasa te njihovih gitare i mandoline, uz povremenu vokalnu potporu srodne duše i svoje životne družice Barbare Trohar, objavio niz od pet vrlo popularnih albuma zvanih „Vječne melodije“, ispunjene dražesno jednostavnim, hercig sentišima i pomalo lascivnim poskočicama starogradskog duha, svirane srčano i nadahnuto, a u tom je izdanju, čini se retrospektivno, Stanić bio ponajviše pri svom temperamentu.

Godine 2013. nagrađen je Porinom za životno djelo, a ponešto iz svog raznovrsnog repertoara publici će koncertno ponuditi u petak, 27. ožujka, u maloj dvorani KD Vatroslava Lisinskog, uz pratnju Scharf Club Swing Quinteta koji čine violinist Miljenko Pujić, guitarist Mario Igrec, pijanist Ante Reljić, bugarist Ranko Purić Campi i kontrabasist Nenad Jura Vrandečić.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X