I dalje su veliki i moćni. Mase vjernih obožavatelja ih slušaju kao Uruk-hai Sarumana, a opet osjeti se kako su Green Day i dalje u službi dobre rokerske magije. ‘Awesome As Fuck’ to plastično i dočarava.
O posvjedočenim rock herojima i najpoznatijem i najprodavanijem punk rock triju obično se lome koplja oko toga jesu li u hrpi tiraža usput prodali i svoj stav, iako oni s vremena na vrijeme vješto zatvore usta zlobnicima po tom pitanju, tako da jedino što ostaje kao realna mjera na vagi jest mogu li nadmašiti legendarna izdanja kao što su „Dookie“ i „American Idiot“.
Po pitanju live izdanja, glavno mjerilo katarze je „Bullet In A Bible“ – glazbeno dokumentarni dokaz ultimativne rock mise koja je trajala dva dana na uzastopno rasprodanom Milton Keynes National Bowlu u Velikoj Britaniji, ujedno i kruna Antibushizma u kojem je Green Day 2004. preuzeo vodeću ulogu među rock bendovima.
Mjereno gabaritima jednog „Bullet In A Bible“, novi koncertni uradak „Awesome As Fuck“ pomalo zaostaje. No ne puno. Na „Awesome As Fuck“ je već na uvodnoj “21st Century Breakdown“ jasno kao dan da je Billie Joe Armstrong frontmen koji ima moć nad publikom kao molotovljev koktel nad suhom travom. Dovoljno je da vikne da na njegov znak svi polude – i to se dogodi.
Sklop rokerske eksplozivnosti i popističke himničnosti koje imaju troakordne baraže Green Daya i dalje grupu čine nevjerojatno zaraznom – što god većina cinika mislila o tome. A ako ćemo još iskrenije, rijetkima na današnjoj sceni uspijeva s naizgled tolikom jednostavnošću biti i uvjerljivi, jer tanka je to linija na ivici ponora, a po njoj Armstrong, Dirnt i Cool rade gigantske i sigurne korake.
Ono po čemu „Awesome As Fuck“ zaostaje za „Bullet In A Bible“ je pristup drukčijoj koncepciji koja nije iznjedrija jednako uspješan rezultat. „Awasome As Fuck“ je kompilacija nastupa s posljednje svjetske turneje grupe, načinjena više-manje po principu jedna pjesme – jedan grad, tako da je izostala ona atmosfera slavlja rocka i pobune koja osjetno ključa i po desetak puta tijekom jednog nastupa u nizu kulminacija na jednom mjestu, kao što je to bio slučaj s nastupima u Milton Keynesu. Dakle riječ je nijansama.
Bonus DVD cijelog koncerta iz Tokyja nudi pak tu dimenziju, ali opet radi se o puno slabije artistički snimljenom materijalu, gotovo suho dokumentarnom snimku, u kojem se osjeti kako zbog jezične barijere i neshvaćanja pravih poruka u pravom trenutku, publika ipak ne reagira sinkronizirano s bendom. Daleko da nema euforije, ali to je tip euforije koju vjerojatno izazove nastup svakog poznatog američkog izvođača u Japanu koji je dosegao mainstream veličinu.
Stoga je za konzumaciju svakako bolji audio zapis, koji ako ništa drugo ima fenomenalnu sposobnost da vas natjera da otfrljite potencimetre do kraja. Glasni rokerski seks je zagarantiran. A tako nešto ipak ne može izazvati običan konfekcijski proizvod.
Ocjena: 8/10
(Reprise / Warner / Dancing Bear, 2011.)