Propustismo ga prošlog ljeta, posvetismo mu se uoči ovoga.
Prošlog se ljeta, nakon podulje, šestogodišnje diskografske stanke, novim CD-om „Brodić na struju“ oglasio Stjepan Barišić Gego, osebujan momak s Fora (Hvara) koji je poprilično pažnje pa i uspjeha stekao uz zdušnu podršku Picigin Banda, vođenog vazda istraživački raspoloženim Mladenom Juričićem alias Maxom Wilsonom čiji je svaki sastav u proteklih tridesetpet godina – bilo da mu Max bijaše duhovni vođa ili tek pobočnik – od Filma, preko Vještica, Šo! Mazgoona i Picigin Banda do aktualnog Ljetnog kina, širio obzore ovdašnje rock-pop scene i iznjedrio ponešto nezaobilaznog diskografskog blaga njene tuzemne povijesti.
Gitarist Juričić, basist Stanko Kovačić i udaraljkaš/beat boxist Ante Prgin Surka – uz pomoć sijaset odgovarajućih gostiju – u drugoj su se polovici prvog desetljeća 21. st. pokazali sjajnim medijima oblikovanja i prijenosa osebujnih, duhovitih pjesmuljaka svojeglavog, napaljenog otočkog „galeba“, odraslog nestaška zaljubljenog u sunce, more i svoj škoj. Studijski albumi „Gego & Picigin Band“ (Aquarius Records/Spona, 2005) i „Kup! Prodoj!“ (Aquarius Records, 2008) – između koji se našao i pretežno koncertni „Forski škoji“ (Aquarius Records/Spona, 2006) – donijeli su tridesetak mahom lepršavo poletnih, suncem i morem, dakako, natopljenih pjesama kakvih prethodno u nas i nije bilo, mada su se uklopile u tad razmjerno aktualan tzv. otočki val kojeg su Gego & Picigin Band neizostavni stjegonoše.
S jadranskim otocima, doduše, izravnu vezu imaju leksik i tematika, no glazba je, ne samo Geginog i Piciginovog, otočkog vala – možda nažalost – više dodira nego s našim škojima imala s otočjem Kariba te Južnom i Srednjom Amerikom. Možda nažalost, velimo, više u smislu pomalo nespretno isforsiranog naziva negoli same glazbe.
Tematski i glazbeno, Gego, na ovitku „Brodića na struju“ uslikan ošišane kose, nije bitno odmaknuo od poznatoga, što nipošto nije mana. Stremljenje k raznolikosti unutar „istoga“ očituje se u gostovanjima izvođača raznih profila, poput Klape Kampanel, Cubisma, Saše Antića, Fausta Beccalossija i zbora Stelice koji skladbe u kojima sudjeluju boje očekivanim valerima svoga stila. No dok je Juričićevo i Piciginovo okrilje zajedničkog zanosa nudilo pitku lagašnost ugode koja nije zvučala estradno lahkonotno, a Gegino je pjesmotvorstvo umotala odgovarajućom vedrinom, oblinom i treperavošću, sadašnji spoj s Krešimirom Tomecom i Lukom Zimom kao glavnim suradnicima – producentima, aranžerima i sviračima – kao da nije uspio zadržati aromu šarmantne, dobrohotne, nepretenciozne, no nepovršne zezancije, već album odiše svojevrsnom dozom trpkosti, mjestimično čak ogorčenosti, što Geginom izrazu ne pristaje tako saliveno kao prethodna opcija. Pjesme se, također, doimaju malo predugačkima i premonotonima. Moguće je, međutim, da je nota oporosti naprosto odraz Gegova aktualnog stanja ili da je vic u tome da smo se na onu inkarnaciju navikli pa nam se zato čini pravom?
Poklonicima Gega ponuđen je solidan naramak gegizma, mada se čini da „Brodić na struju“ neće pobuditi ljubav prethodno ravnodušnih.
Ocjena: 7/10
(Aquarius Records, 2014.)