Faris ‘Mississippi To Sahara’ – kad blues natopi saharski pijesak

Tuareški glazbenik uronio je u američke blues klasike s početka 20. stoljeća i iznjedrio ih u predivnom saharskom ruhu.

Faris 'Mississippi To Sahara'
Faris ‘Mississippi To Sahara’

Faris, malijski multiinstrumentalist koji je radio,u prvom redu, s Tinariwen, ali i imenima kao što su David Rhodes, Leo Bud Welch, Fulvio Maras, Tuareg je po svojoj majci, dok s očeve strane nosi u sebi talijanske krvi. Odrastao je u različitim zemljama i time skupljao brojna glaznena iskustva, obzirom da ga je glazba najviše okupirala u životu. Multikulturalan tip koji je svojim novim albumom “Mississipi To Sahara” doslovce izvršio navodnjavanje tuareške postojbine plodnim muljem delte najveće sjevernoameričke rijeke. Dakako riječ je o bluesu koji je prilagodio već poznatom izričaju tuareškog rocka, ili možda bolje kazano; vratio je blues u njegovu afričku prapostojbinu u kojoj naravno nikad nije postojao u odavno prepoznatom izvornom obliku.

Što se tiče odabira pjesama i tu je otputovao u daleku ‘korijensku’ povijest bluesa otkada je počelo njegovo zvučno zapisivanje – na sam početak 20. stoljeća. Inspiraciju je pronašao u tradicionalnim gospel i blues pjesmama koje su tada izvodili arhetipski blues pjevači i glazbenici kao što su Son House, Skip James, Vera Hall, Blind Willie Johnson, Muddy Waters, John Hurt, Henry Wallace… “Mississipi To Sahara” zorno prenosi ugođaj boli trećeg svijeta glazbeno smješteno u današnje okvire – kao vanvremenski podsjetnik da je bol i tuga potlačenih ostala nepromijenjena i i dalje aktualna stotinu godina nakon što su otpjevani blues originali.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=UFeNupqww4Q[/youtube]

Faris od pjesme do pjesme kombinira akustičnu i električnu gitaru kroz zanimljiv kontrapunkt isprepletenosti. Dok je akustična gitara u funkciji gotovo virtuozne tuareške melodijske linije, dotle električna gitara ječi kroz jednostavne ritmičke naglaske. Time je Mississippi i glazbeno dodirnuo tuarašku glazbu, dakle treba odbaciti misao da je ovdje u pitanju samo Farisova ideja prepjeva blues klasika na materinji jezik. Ujedno to je i izvrstan najnviji primjer redefiniranja world music glazbe, koja je nakon što je u prošlom desetljeću imala naglasak na ekspanziji otkrivanja svakog tradicionalnog i arhaičnog zvuka na planetu počela sažimati kontinentalne različitosti po drugačijem scenariju. Naravno, to je ekspanzionistička praksa zapadne glazbe već desetljećima, čiji odjeci često bivaju loše interpretirani na prostorima na kojima se ekspanzija vrši, no kad treći svijet kroz ovakva djela (kakvo je iznjedrio Faris) reagira zrelo umjetnički i istovremeno filozofsko propitujuće onda na trenutak oduzme svu snagu teledirigiranom zapadnom glazbenom biznisu ponovno ukazujući na onu staru definiciju da za glazbu treba imati dušu.

Faris s ovim albumom upravo nudi dušu – široku, mističnu i sa bezbroj rukavaca kao delta Mississipija, a istovremeno suhu i nemilosrdnu kao Sahara. Ovo je album neizmjerne ljepote.

Ocjena: 10/10

(Wrasse Records, 2015.)

Zadnje od Izdvojeno

Idi na Vrh