Julian Casablancas + The Voidz najlakše je opisati frazom ‘work in progress’ – rad se vidi, ali se ne vidi napredak.
Za frontmena The Strokesa to je eksperimentalni usputni projekt koji crpi inspiraciju od svukud. Od disco pasaža 70-ih, psihodeličnog rocka 60-ih, world music utjecaja, posebno iz Malija, pa čak i elektropopa (kojeg uživo izvode članovi The Voidza). Pobrojano svakako zvuči zanimljivo, ali uživo je to nedefinirani krš i lom u kojem zbog, na kilometre poznate poze i vokalnog izričaja Caasblancasa, to sve zvuči kao ‘pomaknuti’ i i dalje nedefinirani The Strokes koji pokušavaju biti Tame Impala.
U točno sat vremena koncerta održanog u ponedjeljak u pregrađenom Velikom pognu Tvornice kulture (dakle pred nekih 400 posjetitelja) Casablancas i The Voidz su igrali na tu neku hoch-multi-kulti kartu američkog glazbenog podzemlja, ali se sve to nekako ‘nije primilo’ uživo; više se komentirala šarena frizura na Casablancasovoj glavi nego taj kvazi alt-rock izričaj, na kraju krajeva i publiku su u najvećem broju činile obožavateljice The Strokesa, a nakon 14 godina od objave kultnog debitantskog LP-ija „Is This It“ stvarno se trebalo nakon koncerta zapitati: je li to to?
Nije tu bilo riječi o tehničkim greškama, jer ih nije bilo, dapače The Voidz jako dobro znaju svoj posao. Klavijaturist Jeff Kyte uzimao je i gitaru u ruke dok je njegov kolega basist Jacob “Jake” Bercovici preuzimao istovremeno njegovu ulogu klavijaturiste, energični bubnjar Alex Carapetis uistinu je briljirao, kao što je (Frank Zappa/Željko Bebek look-a-like) gitarist Amir Yaghmai, koji je svirao i afričku karimbu tijekom koncerta, uistinu bio centralna gitarska figura na pozornici. Jedini koji se među to šaroliko društvo nije uklapao bio je Julian Casablancas. On jedini nije iskazao svoju (vokalnu) prilagodljivost novom zvuku, kako na albumu “Tyranny” tako još manje uživo.
Nije se mogla osjetiti kompaktnost njega i benda, to je doslovce bilo: Julian Casablancas + The Voidz, tj. prebrzo izgorjela rock zvijezda nakalemljenja na bend ‘brijača’ koji bi bez utega slavnog prefiksa vjerojatno zanimljivije oblikovao svoj izričaj.
Pregrađeni pogon Tvornice kulture za tako zvučno ime svakako je porazna startna točka, no Casablancas je niti jednog trenutka nije pokušao angažmanom preokrenuti u svoju korist, pružiti nešto više i na kraju krajeva pripremiti teren za neki budući nastup. Kao da je bio bezvoljan, što je dovelo do zaključka kako se drugi koncert njega i The Voidza neće u budućnosti dogoditi u Hrvatskoj, kao što je i u glazbenom smislu teško ocijeniti postoji li uopće šanse da se dogodi i njihov zajednički drugi album nakon „Tyranny“.
Da ne bi bilo krivog tumačenja, imao je Casablancas uvijek taj nezainteresirani stav na pozornici, još na početku karijere kad ga je potpisnik ovog reporta gledao i slušao kao frontmena The Stokesa u Milanu, no Strokesi su imali za ponuditi konkretne pjesme koje su odgovarale njegovoj pozi. Faza s The Voidz nema upravo taj ključni dio – pjesme. Možda Casablancas želi ostaviti dojam neshvaćenosti, ali ipak se čini da je se frontmen Strokesa trenutno ponaša kao dijete izgubljeno u dućanu zvuka – htio bi sve, a jedino što izlazi prema van je kakofonija njegove agonije.