Kako biti glazbena legenda, a ostati aktualan i ne zahrđati? Na to pitanje Paul Weller u svojoj 57. godini i dalje ima potvrdan odgovor.
„Saturns Pattern“ njegov je 12. studijski album koji je pored Jana Kyberta producirao i Amorphus Androgynous, točnije britanski elektro-producentski dvojac Garry Cobain i Brian Dougans koji stoje iz The Future Sound Of London. Upravo uvodna „White Sky“ nosi njihov potpis ‘svemirskih gitarskih udara’ čime Paul Weller već u startu naglašava svoju spremnost za glazbenim iskorakom. „White Sky“ odjekuje power beatom, škripi kroz mutirani industrial, a opet ima snažno uporište u klasičnom rocku koji je za ovu priliku ‘umiven’ skoro do neprepoznatljivosti, kao i sam Wellerov vokal.
Naslovna „Saturnes Pattern“ isprva se čini kao aranžmanski džumbus posvađanog klavira s ritam sekcijom, ali ubrzo postaje jasno da je to izvrsna koncertna ‘dizalica’ u kojoj se u ekstravaganciji kroz kratka sola nadmeću brojni instrumenti. Nakon toga je možda očekivano da „Going My Way“ donese prvo baladno ozračje. I donese, ali samo u uvodu koji je tu da slatko zavara u još jednom sklopu maštovitog, ali pitkog poigravanja tempom. Dok „Long Time“ donosi Stoogesovske proto-punk oktane (kao i jedva čujno, ali primjetno ‘kljucanje’ po klavirskoj tipki), „Pick It Up“ kao da skuplja komadiće njujorške funk soul scene 1970-ih.
„I’m Where I Should Be“ dokaz je da Weller jako dobro pliva kroz predjele modernog chill-outa ne gubeći na svojoj prepoznatljivosti naslanjajući je na prvi, može ga se nazvati Wellerovski klasik, „Phoenix“ u kojem ima svakog začina pomalo od space rocka do onog klasičnog potpisa britanštine koju su razvijali Clapton i Winwood, ali i tu Weller u finalu pjesme centrifugira trance stvarnost. Trance neočekivano presiječe s roots bluesom „In The Car…“ kojim kao da pred kraj albuma naglašava da u svom švrljanju vremenom i prostorom nije zaboravio zamutiti i muljevite vode delte Mississippija. No i u toj pjesmi spaja nespojivo poput namjerno naglašenih klasičarski klavirskih pasaža s brutalnim ‘šarafljenjem’ potenciometara kad su u pitanju filteri na vokalu. Iz ‘blues auta’ na kraju izlazi na ‘gradske ulice. „These City Streets“ nokturno je modernog velegrada i Weller uspješno dočarava tumaranjenjim uslijed nesretne zaljubljenosti.
„Saturns Patern“ tako je uistinu svemirski obrazac putovanja kroz glazbu odgovarajući svim kakofoničnim izazovima sadašnjice, ne dozvoljavajući slušatelju da u niti jednom trenutku osjeti u kojem smjeru će pjesme skrenuti, a skreću bez prestanka. Nabacivanje svega i svačega naravno nije neka mudrost, ali učiniti to smisleno, zanimljivo, novo, a opet prepoznatljivo najveća je vrijednost te vrste pristupa – iskoristiti beskrajne mogućnosti, a ne utopiti se u moru istih.
Kad se samo ovlaš krene u podsjećanje Wellerovih solo početaka (nakon The Jam i Style Council), dakle istoimeni debi (1992.) i genijalni „Wild Wood“ (1993.) i usporedi ih se sa „Saturns Pattern“ uočljiv je nevjerojatan pomak u poimanju glazbe, kao što je očito da je stari mačak i dalje sposoban i željan dijeliti lekcije mlađim kolegama o tome kako rock prilagoditi imperativu šarolike glazbene stvarnosti.
Ocjena: 9/10
(Parlophone/Dancing Bear, 2015.)