Poznati američki kantautor razgalio je publiku na koncertu održanom u Pulskoj areni, no bio je dobro raspoložen i prije nastupa prilikom davanja intervjua.
Njegov otac, poznati američki surfer Jeff Johnson želio je da sin krene njegovim stopama. Mladi Jack je s pet godina stao na dasku kako bi osjetio valove oceana, a sa sedamnaest je bio najmlađi natjecatelj u povijesti koji je primio u ruke pozivnicu za sudjelovanje u prestižnom Pipeline Masters natjecanje na gigantskim valovima sjeverne obala havajskog otoka Oahu. Profesionalna karijera trajala je tjedan dana, a Jack Johnson je nakon nesreće na natjecanju završio u bolnici sa 150 šavova i s nekoliko zuba manje. Slijedom toga njegov interes za glazbom bio je sve veći. U godinama koje su došle ispunio je očev san i postao zvijezda, samo ne surferska, već glazbena, koja je prije tri dana nastupila i u Hrvatskoj, točnije Areni u Puli pred nešto više od pet tisuća raspjevanih obožavatelja.
Po pitanju odnosa s medijima, Johnson nije na glasu kao osoba koja će dozvoliti kopanje po privatnom životu, a već su se događale situacije da bi samo na spomen njegove djece i njihovih imena znao prekinuti intervju. Iako je u showbusinessu, ima čvrsti stav da od svog života ne želi napraviti cirkus. Vođen tim saznanjima nisam imao namjeru doticati se njegovog privatnog života, no razgovor je krenuo spontano i Johnson je progovorio o nekim osobnim stvarima koje se poput glazbe i društvene angažiranosti dio njegove ličnosti.
Led je probijen i korisnim uputama kako lakše izgovoriti na hrvatskom riječ: „hvala“ kako bi to zvučalo toplo i prijateljski, dok je ljepota drevne Arene u Puli nekako prirodno došla kao početna točka razgovora, jer Jack je bio pun dojmova.
Jack Johnson: Prije par mjeseci sam čuo za Arenu u Puli. Agent koji je ugovarao nastup mi je napomenuo kako je to najljepši open air prostor u Hrvatskoj. Dodatno ugodno iznenađenje je bilo saznanje da će s nama nastupiti i Jimmy Cliff. Učinilo nam se da je to idealna prilika da ga zamolimo da zasviramo zajedno, obzirom da smo svi u bendu veliki obožavatelji njegove glazbe. Dakle iznimno je lijepo to što ćemo u ovako divnom prostoru nastupiti zajedno s Jimmyjem Cliffom. Općenito je lijepo ovdje. Jučer smo cijeli dan proveli kupajući se u Jadranskom moru i uživali smo. Ugodno sam se iznenadio koliko vam je čisto more i obala.
Albume „Sleep Through The Static“ i „To The Sea“ snimili ste u studijima koji koriste isključivo solarnu energiju. Kad vam je prvi put palo na pamet da bi mogli učiniti tako nešto?
Jack Johnson: Svakako se sjećamo toga. Postavljali smo solarne panele na krov naše kuće na Havajima, a običavamo ih postavljati i za Kōkua Festival putem kojeg prikupljamo sredstva za kvalitetnije školovanje djece na Havajima. Tada razne neprofitabilne organizacije s kojima surađujemu održavaju i razne seminare o tome što se događa na Havajima i kako bi, između ostalog, bilo korisno za sve riješiti problem napajanja strujom. Uglavnom, jednom prilikom sam upoznao jednog od ljudi koji radi za jednu tvrtku koja na Havajima proizvodi solarne ploče i tad mi je kazao kako je ugradnja istih jednostavna i da se slažu skoro kao i Lego kockice. A ja sam se kao dijete volio igrati Lego kockicama. Uglavnom odlučio sam iskoristiti taj čisti izvor energije za svoju kuću, a time i studio koji se nalazi u sklopu kuće.
Znate li za neke druge glazbenike ili studija koji su krenuli vašim stopama?
Jack Johnson: Čuo sam da su se još neki studiji odlučili za napajanje putem solarne energije. Ne znam jesam li im ja dao ideju za to ili ne, ali svakako podržavam to jer je dobro za okoliš.
Mislite li da veliki broj ljudi razmišlja o okolišu samo kad se dogodi neka katastrofa s neslućenim posljedicama, poput nedavnog potresa i nuklearne tragedije u Japanu?
Jack Johnson: Bili smo u Japanu kad se dogodio tsunami. Bilo je zastrašujuće, a ono što se dogodilo nakon tsunamija izazivalo je veliku tugu, pogotovo zato što smo putovali s dosta prijatelja Japanaca od kojih su neki u pogođenim dijelovima imali rodbinu i poznanike. Što se tiče okoliša… Moram priznati da ne volim previše koristiti tu riječ jer ona zvuči nekako umjetno, kao nekakva definicija. Ponekad mislim o tome kako ljudi stvari poimaju na način: čovjek i okoliš – kao dvije odvojene stvari. No mi smo dio okoliša. Okoliš je za nas samo druga riječ za sve. Učenju o važnosti okoliša može se prići sa različitih strana. To može krenuti već od toga da se škole opskrbljuju hranom proizvedenom u okolici, zatim od izleta s djecom u prirodu gdje lako nauče poštovati svijet koji je izvan urbanog okruženja. Mene tu vodi samo jedna osnovna misao, a to je da u svojim mogućnostima učinim sve kako bi Zemlja ostala predivna i sigurnija u smislu da ne budemo mi ti koji daju doprinos prirodnim katastrofama. O ljudskom utjecaju na klimatske promjene se već puno toga zna.
Vi na tom polju djelujete i kao veliki donator kako bi učinkovitije podigli svijest ljudi. Što se pokazalo do sada kao najveća prepreka? U smislu da neki ljudi ili organizacije u određenim sferama ostvaruju profit i da vas vide kao prijetnju.
Jack Johnson: Nismo da sada naišli na tu vrstu prepreka. Ono na što se moja supruga i ja, te naši suradnici fokusiramo je rad s djecom. Ne mislim da nije važno biti angažiran na određenom stručnom nivou kako bi se pariralo političarima i onima koji donose regulative, jer oni određuju našu budućnost, no mi želimo da djeca što više osjete svoju povezanost s prirodom i da je to njihovo podizanje nivoa svijesti također nešto što će biti važno onog trenutka kad odrastu. S djecom ne govorite o zastrašujućim stvarima poput klimatskih promjena i posljedica toga. Te stvari nisu za njih, bar ne dok su u ranoj dobi. Njih učimo kroz igru i promatranje da poštuju prirodu. Kad odrastu brzo će shvatiti što sve prijeti toj ljepoti.
Ja sam odrastao na Havajima i proveo sam puno vremena u planinarenju, vožnji biciklom, surfanju, plivanju, uglavnom u prirodi. U određenoj dobi sam shvatio kako je sve to na neki način ugroženo i kako želim svoju životnu energiju usmjeriti u nešto u što vjerujem, ako ništa drugo onda na ukazivanje ljepote koja okružuje najmlađe u ovom trenutku. U smislu da bar znaju da hrana dolazi iz zemlje. U ovom trenutku osamdeset posto namirnica za Havaje se dovozi brodovima. Kad pogledaš okoliš koji je više-manje zapušten, pomisliš kolika je to ludost, jer bi se sva hrana mogla proizvoditi tu gdje se nalaziš. Pa još kad pomisliš na svu tu energiju koja se potroši da bi te namirnice bile dopremljene usred Pacifika i na činjenicu kako zbog neke prirodne katastrofe cijelo otočje može biti odsječeno od svijeta o kojemu toliko ovisi. Mislim svako mjesto nosi svoje specifičnosti. Ja sam Havajac i gledam na stvari iz te perspektive. Zato mislim da je jako važno da postoji lokalni uzgoj hrane koji može opskrbljivati škole. Ako ništa drugo da bi djeca jela svježu i zdravu hranu. Nekad je velika pomoć lokalnoj zajednici stvar koja se isprva može činiti nebitnom.
Pređimo malo na glazbu. Vaš posljednji album „To The Sea“ ste sami opisali riječima: „To je pokušaj zaranjanja ispod površine kako bi razumjeli samog sebe“. Kakvo je bilo vaše iskustvo tog „zaranjanja“?
Jack Johnson: Početak tog „zaranjanja“ iniciran je smrću mog oca. Umro je prije dvije godine. Razlog zbog kojeg sam ponovno počeo puno pisati stihove upravo je proizišao iz tog događaja. U neku ruku to bio neki čudan i dobar trenutak za mene, jer sam prije toga često razmišljao o tome zašto bih uopće više pisao pjesme ili se bavio glazbom. Nakon očeve smrti pisanje je došlo spontano. Nisam sebe prisiljavao na to. Jednostavno je izlazilo i tad sam shvatio koliko sam čvrsto vezan u glazbu i koliko je ona sastavni dio mene. Ponekad mi se dogodi da su mi neke stvari i situacije u životu previše konfuzne da bi ih shvatio i tada se počinjem služiti glazbom kako bi ih razumio. U smislu, da pokušam napisati tekst i u tom procesu probati doći do nekih zaključaka ili rješenja, a ako i ne uspijem, cijeli taj proces u mojoj glavi stvara nešto poput ozdravljenja.
Vrijeme prije albuma „To The Sea“ bila je ta vrsta procesa. U tom trenutku sam tražio oca kojeg kojeg više nije bilo. A obično kad tražiš oca, onda pronađeš sebe. Osjećao sam se rastrgnut. Doslovce sam u svojoj glavi poput dječaka držao svog oca za ruku dok sam svoju djecu držao u drugoj ruci. To je trajalo sve do trenutka dok nisam jasno vidio svoj put, pustio očevu ruku koja je pripadala lijepoj prošlosti, jer je došlo vrijeme da ja budem otac svojoj djeci. Tu situaciju sam pokušao dočarati u pjesmi „Turn Your Love“, dakle prekretnica kad svoju ljubav usmjeravaš u prema djeci, prema budućnosti. Sve što sam ikada naučio od svog oca i što su moja djeca naučila od njega ostalo je u nama. Preci su uvijek s nama zahvaljujući onome što su nas naučili, tijelo je samo tijelo. To je bilo putovanje koje sam prošao stvarajući album „To The Sea“.
„To The Sea“ je također album na kojem puno više koristite električnu gitaru, umjesto akustične. Je li to početak vaše električne faze ili su se stvari dogodile spontano?
Jack Johnson: Da istina je da sam ovog puta više koristio električnu gitaru. Teško je znati hoće li tako biti i u budućnosti. Možda da, možda ne. Akustična gitara mi nekako više leži. Ne znam ni sam zašto me ovog puta privukla električna gitara. Vidim da su mi krenule sijede, pa je to možda bila prilika da se više osjetim rokerom, prije nego što potpuno posjedim (smijeh).
Komercijalno gledano najveći uspjeh ste postigli s pjesmama za animirani film „Courious George“. Skladanje glazbe za djecu je nešto što vam očigledno polazi od ruke. Imate ti sličan projekt u planu?
Jack Johnson: Htio bi h raditi više takve glazbe. Moja djeca su sada u dobi od sedam i četiri godine. Sad su fazi da ih zanimaju čudovišta i tu i tamo im pjevam takve pjesme o strašnim čudovištima, lijenim čudovištima, smiješnim čudovištima… Nije da ih želim uplašiti, nekako su fascinirana time, a ja se više bavim načinima uvjeravanja da redovito peru zube, pa ako i tu upali nešto o čudovištima, utoliko bolje. Naši životi su protkani glazbom, pa u ovom trenutku moram kroz to protkati i čudovišta. Ne znam u što će se konkretno to pretvoriti u glazbenom smislu, ali je u svakom slučaju zanimljivo.
Kao glazbenik ste nenametljivi. Skloni ste jednostavnim rješenjima, ne volite komplicirati stvari. Pjesme vam često imaju svega nekoliko akorda, uglavnom s toplim tonovima. Tko je najviše utjecao na vas kao umjetnika u takvom izričaju ili ste to jednostavno vi u svojoj nutrini?
Jack Johnson: To je dobro pitanje i odgovor na to je možda jednostavan. Gitaru sam prvi put uzeo u ruke zahvaljujući prijateljima svog oca koji su običavali svirati na trijemu kad bi se okupilo društvo. Tada bi svi zajedno pjevati pjesme Boba Marleya, Beatlesa, Jimmyja Buffetta, Jamesa Taylora i Cat Stevensa. Znate, sve one pjesme koje obično pjeva društvo okupljeno oko logorske vatre, kad je roštiljada ili neko slično obiteljsko okupljanje. Netko mi je tada rekao kako bi bilo dobro da napišem neke svoje pjesme koje bih izvodio u takvim prilikama. Prve pjesme koje sam i naučio bile su tog društvenog karaktera kad ljude gledate u oči i komunicirate s njima kroz pjesmu. Nisu to bile pjesme za koje ste se trebali zadubiti u akorde i sviračku tehniku i time ignorirati društvo. Upravo suprotno, glazba je za mene bila veliki dio društvenog života. Kad sam počeo pisati svoje pjesme, valjda sam podsvjesno imao sliku sebe kako sviram na trijemu ispred kuće i to u društvo ljudi koje znam, poput mojih baka koje su tada bile žive, nećaka, roditelja i njihovih prijatelja. Jednostavno su to uvijek bile pjesme koje se mogu izvoditi u krugu obitelji. Vjerojatno zato su jednostavne i tople i imaju u sebi izraženu crtu dijeljenja emocije.
Saznajte više: Noć dobrih vibracija – Jack Johnson i Jimmy Cliff u pulskoj Areni
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
