Danas je u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu održana komemoracija za Arsena Dedića.
– Tko vam je dozvolio fotografiranje?
– Ja sam novinar.
– Novinarima je ovdje ulaz zabranjen.
Bila je to kratka konverzacija između jedne gospođice (vjerojatno iz protokola Hrvatskog društva skladatelja) i mene koji sam iz prikrajka dvorane Hrvatskog glazbenog zavoda snimao par fotografija publike i Lee Dekleve koja je tek sjela za glasovir na početku komemoracije Arsenu Dediću. Obzirom da je novinarima ulaz bio zabranjen na komemoraciju, kako sam bio obaviješten po prvi put u karijeri, s dva koraka sam istupio iz dvorane i ostatak komemoracije stojeći slušao i bilježio iz hodnika Zavoda. Uostalom, osjećao sam se bolje. Prostajati. Imalo mi je to više respekta za preminulog Arsena. A o tome zašto je bio zabranjen ulaz novinarima i snimateljima više nisam ni razmišljao. Je li to bila Arsenova želja ili odluka HDS-a, bilo mi je potpuno nebitno. Nek’ im bude.
Sama komemoracija ‘prijetila je’ biti ispod razine Arsenova lika i djela. Već na samom početku Lea Dekleva nije dovršila pjesmu „Tvoje tijelo moja kuća“ već je briznila u plač. Neću sad uopće pisati o samom izboru pjevačice za taj događaj, ali tko god da je sjeo za klavir i uhvatio se tih (ili bilo kojih drugih Arsenovih stihova) trebao je to izvesti profesionalno i s dignitetom do kraja. A ne s knedlom u grlu nestati s pozornice i raditi od toga osobnu tragediju. Na sreću nije bilo novinara u dvorani.
Govor Antuna Tomislava Šabana, glavnog tajnika HDS-a, koji je uslijedio bilo je neusiljen i dobro sročen s nekoliko poantnih točki po kojima je jasno napravljena distinkcija između Arsena i ostatka scene, u smislu da nije povijao kičmu i poput svojih brojnih kolega ‘trčao’ u razne odbore, žirije, prihvatao festivalska vodstva itsl., već je cijeli život bio direktor, jedini vlasnik i radnik “Arsena Dedića”, kao i to što se kao pravi umjetnik “bavio umjetnošću jer je to morao, a ne zato jer je mogao”, ciljajući pri tome na njegove radne navike koje su bile identične, bio zdrav, bolestan ili na odmoru. Nakon njega obratio se i Jakša Fiamengo.
No giganta jedne epohe ipak najbolje može opisati i dočarati drugi gigant epohe, netko tko je Arsenu bio al pari, a to je neočekivano bio Igor Mandić. Igor Mandić bio je deus ex machina na komemoraciji, a nastupio je očigledno umjesto najavljenog Siniše Škarice, koji je poput Mandića Arsenov sugrađanin – Šibenčanin. Trebao je netko tko će na tom okupljanju uprijeti prstom u neke istine od kojih se počelo zazirati. Neke istine koje Arsena stavljaju u puno širi i značajniji kontekst hudih vremena u kojima je napustio, prije svega svoju porodicu, a potom i ovaj svijet. Netko tko će ponovo ‘kresnuti’ gromki motor značenja i ironije u toj dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda da bi sjećanje na neke prave ljudske vrijednosti ponovno nakratko oživjele u zraku tog prostora. Igor Mandić je bio taj.
„Neću vas dugo gnjaviti, jer niste ni zaslužili!“, bilo je prvo što je Mandić izrekao, potom je poput oštrog profesora ispitivao tko je od prisutnih uopće čitao Arsenove knjige. „Moram se obračunati s notornim glupostima koje se pišu o Arsenu u posljednje vrijeme, u smislu da je njegova smrt ujedinila cijelu Hrvatsku. Ujedinila je cijelu Regiju, ili ako baš hoćete, bivšu Jugoslaviju! On je posljednji veliki čovjek koji je mogao ujediniti cijelu ovu Regiju!“, izjavio je Mandić. I naravno bio u pravu, jer u ovo vrijeme uskogrudnosti, još uskogrudnijih prikaza koje se nazivaju političarima i koje iscrtavaju nove podjele i unutar vlastitih nacionalnih torova, te Mandićeve riječi odzvonile su kao malj po gongu. Jer to je istina. A ovdje opet nije vrijeme za istinu, nije vrijeme za veličine za koje je nacionalna dekica oduvijek bila premala, kao što nije vrijeme ni za umjetnike. Zanimljivo je da nikog od iz tog političkog svijeta nije bila na komemoraciji. Bar ih ja onako iz prikrajka iz hodnika kraj otvorenih vrata nisam primijetio. Nisam baš bio ‘na licu događaja’. Možda je njima bio zabranjen ulaz, kao i novinarima. A da su čitali i slušali Arsena, vjerojatno bi tamo nazočili. Kao ljudi, kao poštivaoci. Da su slušali i čitali Arsena, kao što se neki od njih pozivaju na njega, vjerojano bi se i drugačije ponašali. Ali eto nije vrijeme da se opraštamo od nekog većeg od onoga s čim se preko medija hipnotizira u zadnju godinu-dvije.
U neku ruku tužno je da je Igor Mandić, kao što je bio i Arsen, jedan od posljednjih gorostasa jezika i misli ovih prostora. Što ih nema više. Jer upravo je on taj koji je svojim govorom, poetski kazano, omeo taj tihi protokol i zaustavio Arsenov kovčeg na trenutak, upro prstom u njega pred svima i glasno rekao: „Ovo je bio veliki čovjek! A bio je velik jer je bio svoj i bio hrabar!“ A izveo je to istovremeno kao prijatelj, filozof i šibenski mangup koji se ne boji osuda.
Ono što je povodom Arsenove smrti prvi i ničim izazvan potegnuo politički konvertit Zdravko Tomac zadirući u ono vječito prokletstvo brojanja krvnih zrnaca, Mandić je pomeo kao metlom rekavši kako je Arsena duboko odredilo i Teslino životno određenje, ozbirom da je rođen u ulici Nikole Tesle u Šibeniku. „Bilo je puno gorkih trenutaka za njega kad su ga skoro svi izdali, pa čak i njegov rodni Šibenik. U sebi je gorko patio razdiran svojim porijeklom u apsurdnosti ovih prostora. Bio je biće u rascjepu. Otišao je pjesnik velike dubine! Filozof haiku forme kakvog je teško naći među njegovim suvremenicima na europskom kontinentu“, govorio je Mandić, ne ‘ostajući dužan’ ni glazbenim enciklopedistima, doslovce Arsenovom profesoru, govoreći kako je pogrešno držati Arsena za začetnika francuske šansone u nas, već da je oduvijek bio sljedbenik Đenovske škole i imena kao što su Umberto Bindi, Fabrizio De André, Sergio Endrigo, Bruno Lauzi, Gino Paoli…
„Arsen se bio pojavio u 1960-ima u rascjepu između šlageristike, koja je već bila otišla dovraga, i električnih gitara koje su se čule u daljini, te proklete električne gitare koje dan danas uništavaju svjetsku kulturu. On je bio muzički Ujević, ako se već moraju govoriti usporedbe, jer se u njima obično traži uporište“, govorio je Mandić da bi potom, onako usput, lupio ‘trisku’ svima onima koji su, kao, imali neku anegdotu s Arsenom, objašnjavajući to time da je to stari ‘šibenski običaj’ kad se želiš riješiti budale, onda ga ‘otpraviš’ nekom ciničnom mudrošću. Obrušio se i na, kako je kazao, sumanute ideje, da se po Arsenu nazivaju ulice i trgovi. „On se od svoje slave oprostio još 1971. s „Antologijom“, da su ga ljudi stvarno pratili, to bi i znali. Znakovito je da su u naraciji Radeta Šerbedžije upravo recitirani stihovi „Neka ne nosi ulica moje ime, dajte je nekom brodu. Neka nikad brod s tvojim imenom sidro ne spušta i neka plovi…“.
Mandić je dakle bio i srčan i ciničan u svom izlaganju, za zagrebačku ‘školu ponašanja’, nepristojan, reklo bi se, no opet, on je najbolje unio taj svima nama dobro poznati ‘arsenovski štih’. I ovog puta bilo je i vrijeme i mjesto za tako nešto, iako se književnik u početku izlaganja činio gotovo gorko ljut jer ga je Arsen ‘prevario’. „Krivo mi je što moram govoriti o njemu u ovom trenutku. Nas dijeli samo jedna godina. Mi smo se već bili dogovorili što će on na mom pogrebu izvesti…“ Koliko god bio dramatičan i koliko se činilo da uzima šou za sebe, Mandić je ipak bio duboko uz Arsena. Kozmički prijatelji, a on kao posljednji svjedok drskih neposlušnika koji su obilježili jednu epohu prepunu poslušnika. Na nesreću u dvorani nije bilo novinara. Morali su čekati ispred kako bi nakon komemoracije uhvatili riječ-dvije ‘dežurnih lica’ i izvjestili s mjesta događaja. A trebalo je snimati Mandića. On je bio nužni krešendo.
A je li bio u pravu? Saznat će se u godinama koje dolaze. Arsen nam je ostavio građe kao malo tko. Trebao bi nam biti sve važniji, jer sve što je otpjevao, napisao i kazao, ako nas samo ‘okrzne’ trebalo bi nam bar malo pomoći da postanemo bolji ljudi. Nekako je znakovit bio i završetak komemoracije. Kad sam vidio klapu očekivao sam „Odlazak“ čiji stihovi „Tamo da putujem, tamo da tugujem“ su u zadnjih tjedan dana opet postali hit koji se svako malo čuje. No otpjevali su „Dida moj“. Jest da ju je Arsen 1999. posvetio svom djedu, no u nekom prenesenom značenju i s utiscima nakon komemoracije, činilo mi se kao da je Arsen taj dobri djed kojeg više nema. Ostali smo mi koji samo možemo zavapiti stihove: „Ode mi je zima, daj mi kaban svoj, Dida moj, dida moj, Bolestan je unuk tvoj.”
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
