Sinoć je u zagrebačkoj Močvari, u suradnji SuperUha s Kinom Šiška, Pop Depresijom, Odličnim Hrčkom i MKC Skopje, upriličena još jedna sveta misa Rolling Church of Sweat and Noise, kako sami sebi, nipošto bez pokrića, tepaju The Jon Spencer Blues Explosion.
Regionalna turneja kojom JSBX promoviraju svoj novi, deseti po redu studijski album “Freedom Tower – No Wave Dance Party 2015”, započela je preksinoć u Kinu Šiška, nastavila se sinoćnjom eksplozijom u Močvari, a ostatak mini turneje očekuje još beogradsku i skopsku publiku. Nakon osmogodišnje kreativne pauze u kojoj je Spencer osnovao rockabilly bend Heavy Trash i s njim izdao čak tri albuma, vratio se svojim garažno rokersko-bluzersko-noise korijenima i u samo tri godine snimio čak dva albuma s ovim neviđeno energičnim bendom koji je već toliko puta nastupao u Zagrebu da se Spencer, Bauer i Simmins čine već kao naši stari prijatelji, s kojima se uvijek nakon koncerta može opušteno pročavrljati, jer ovaj bend njeguje atipičnu navadu druženja s publikom i to ne samo pri potpisivanju ploča i ostalog mercha. Nakon genijalnog prošlogodišnjeg koncerta u pogonu Jedinstvo, koji je ipak zbog mnogočega zahvalniji prostor od Močvare, počevši od kvalitete zvuka do kvalitete zraka, sinoć su odsvirali potpuno drugačiji, ali ništa manje energičan koncert, posvetu New Yorku iz kojeg već četvrt stoljeća crpe svoj zvuk i inspiraciju.
Veseli plesni rokerski ritam, ovoga puta nažalost bez Spencerovih vratolomija s thereminom, predvodio je Simmins na bubnjevima koje je, poslovično, lupao tako suvereno da ga je bilo milina i gledati, a ne samo slušati, a sinergija s obje gitare i Spencerovim seksipilnim vrištavim vokalom uspjela je do kraja rasplesati u početku pomalo uspavanu publiku, koju je Spencer u nekoliko navrata morao motivirati, što nisam dosad doživjela još ni na jednom njihovom koncertu. Čini mi se da je razlog tome ipak ležao u prenatrpanom prostoru Močvare u kojem zbog niskog svoda poslovično nema zraka i prava je sreća što se sinoćnji koncert odvio u ljetnu večer u kojoj su bila otvorena vrata, a publika odjevena lagano, jer bismo se u zimskom periodu na ovakvom događaju svi kolektivno podavili. Doista je vrijeme da se Močvara pozabavi malo pitanjem ventilacije, jer zaista nema smisla da takvi sićušni detalji poput otežanog disanje kvare publici dojmove na ovakvim spektaklima. Još jedna zamjerka sa sinoćnjeg koncerta odlazi onome tko su se bavio rasvjetom: u nekoliko navrata je jučer svjetlo bilo tako iritantno treperavo da je naprosto pravo čudo što nitko od prisutnih, uključujući i članove benda, nije doživio epileptični napad.
Nakon sat vremena u kojem su The Jon Spencer Blues Explosion odsvirali glavninu materijala aktualne ploče, izašli su na još jedan polusatni bis, nakon kojeg su se povukli sa stejdža neumoljivo puštajući publiku da ih ovacijama doziva natrag. Na neki mi je način pomalo i drago što je koncert završio nakon sat i pol vremena, jer ovakve energične svirke zapravo i ne trebaju trajati predugo. Kratka i slatka žestoka prljava rokenroul poslastica kojom su nas, tipično za njih, prošetali kroz razne žanrove, od rockabillyja i roots garažnog rocka sixtiesa, funka seventiesa, noise punk avangarde no-wavea eightiesa i hip-hopa ninetiesa.
JSBX jedinstveni je atavizam onih starih rokenrol vremena u kojima je muzika bila glasna, a ne zvonka radost. JSBX je nevjerovatno sinergičan trio čiji se članovi međusobno naočigled vole i uvažavaju. JSBX je bend koji se istinski može doživjeti tek na koncertu i to ovakvom, klupskog karaktera. JSBX je bend koji nakon svake pjesme podsjeti kako se zove energičnim Spencerovim urlikom ‘ladies and gentleman, Blues Explosion!’ (što mi osobno najsimpatičniji potpis nekog benda ikad). JSBX je bend čiji se koncerti naprosto ne smiju propustiti kad god se pojave na ovim prostorima. Može ih se gledati stotinu puta i nikad vas neće razočarati. Već se sad unaprijed radujem njihovom sljedećem koncertu.