12. rujna bio je pulski Pink Floyd praznik.
Arena je bila popunjenja do posljednjeg mjesta, a zanimljivo je da su se stolci za parter gledališta dovezli iz Italije i da su bili nešto uži od uobičajnih koji se koriste za sjedeće prilike u amfiteatru. Prvi redovi su bili doslovce na pola metra od pozornice. Ulaznice na crno su se ispred Arene prodavale po vrtoglavim cijenama, a svi domaći Puležani koji se prije ljeta nisu snašli u dva dana kad je najavljen koncert i kad su planule ulaznice, okupirali su ulice u okolini najljepšeg hrvatskog gledališta na otvorenom i uživali u kristalno čistom zvuku Davida Gilmoura i njegovog pratećeg benda.
Bilo je to njegovo predstavljanje četvrtog u nizu solo albuma „Rattle That Lock“, no u najvećoj mjeri, i na najveće oduševljenje prisutnih, ‘vožnja’ kroz opus Pink Floyda. Na poznatom velikom okruglom video zidu (koji je odavno trademark Floydovaca) zavrtjeli su se tako i filmovi koji se nisu vrtjeli od posljednje „Division Bell“ turneje, dakle od 1994. godine, što je bila prilika za sve one mlađe s ovih prostora ili one koji su propustili legendarni koncert na aerodromu u Wiener Neustadtu u Austriji ili Udinama u Italiji da poslije koncerta opijeno govore “kako sada mogu mirno umrijeti” vjerojatno se referirajući i na Watersove “The Wall” koncerte u Zagrebu i Splitu.
Znalo se da će koncert početi točno u 20:30, ali svejedno je publika bila na iglama već petnaet minuta prije kad je ushićeno pozdravljala svaki pojavljivanje nekog od tehničkog osoblja na pozornici da bi euforija nastala već s gašenjem rasvjete u Areni. Gilmour je koncert započeo instrumentalom „5 A.M.“, koji ujedno otvara i album „Rattle That Lock“, potom naslovnu pjesmu i „Faces Of Stone“ nakon čega se po prvi put obratio publici u „prelijepoj pulskoj Areni“. „Predstavljamo novi album koji još nije objavljen, ali večeras ćemo svirati i ono što poznajete puno bolje“, izjavio je i otpočeo prve tonove pjesme „Wish You Were Here“. Efekt je bio kao da je bacio šibicu u bazen benzina. Pjevala je Arena, pjevale su i okolne ulice. Himnično raspoloženje je preslab opis za taj trenutak. Time nije samo otvorio vrata prošlosti, već i vrata vječnosti. U takvim momentima, jasno je da je rock and roll nekad više od života.
Nakon „Boat Lies Waiting“ i „The Blue“ slijedili su novi Pink Floyd udarci s „Money“ i „Us And Them“. Reakcije su bile slične kao i na „Wish You Were Here“. Potom „In Any Tongue“ da bi s „High Hopes“ završio prvi set nakon kojeg je uslijedila skoro dvadesetminutna pauza.
Drugi set je pak bio dobrano podsjećanje na Division Bell turneju. Otvorio je s „Astronomy Domine“, a potom bacanje u trans cijele Arene sa „Shine On You Crazy Diamond“. Ljudi su pjevali svaki ton uvodnog gitarskog sola. To je pjesma koju svi znaju i koja definitivno neće biti zaboravljena dok će trajati ova civilizacija, a u tim rimskim zidinama odjekivala je na neki specifičan način još značajnije. „Fat Old Sun“ Floyda bila je kao žrtvovana na oltaru nakon „Shine On You Crazy Diamond“ – jedino to se i može u ovakvim situacijama – da Gilmour odabere ‘žrtvu’. Naravno nije odabrao neku pjesmu iz svog solo opusa. „On An Island“ s prošlog studijskog albuma bila je sljedeća na repertoaru. Nakon nje upliv u jazz s „The Girl In The Yellow Dress“ i ponovno zakuhavanje s „Today“ koja je u sebi sadržavala odlično poigravanje solo dionicama i još bolje ‘disanje’ cijelog benda da bi za finale „službenog dijela“ grunule floydovske „Sorrow“ i „Run Like Hell“, a bis opet digao sve na noge s „Time“, „Breathe“ i „Comfortabely Numb“.
Nije to bio „samo“ koncert vremešnog Davida Gilmoura, već otvaranje vremenskog portala unutar kojeg su mnogi još jednom izvrtjeli i svoje živote, a oni mlađi dobili input nasljeđa vremena „kad su dinosauri hodali Zemljom“.
Potpuno neočekivano se u vizualnom smislu uklopio i jedan detalj potpuno nevezan za koncert, a to je rasvjetna instalacija pulskog brodogradilišta, tj. njegovih visokih kranova koji su se vidjeli kroz brojne lukove Arene i koji su svojim vlastitim „light showom“ davali dimenziju kao da sudjeluju u cijelom spektaklu. Kao neki iščašeni „Pigs“ moment u cijeloj priči – „vesela industrijska čudovišta“ koja imaju svoj tulum u odavno deindustrijaliziranoj zemlji.
Što se tiče vokalne i fizičke kondicije, Gilmour je dokazao da je stara kvrga koja ne može omanuti. Pucao mu je glas u nekoliko navrata, a on se nije predavao. I tako promukao jurišao je na svoje dobro poznate visoke refrenske lage. I sa svojih 69 u nogama pokazao je da je srčaniji i fokusiraniji od njih puno mlađih na pozornici, kao jedan od posljednjih značajnih „dijamanata“ svjetske scene.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
