Dikeman, Parker i Drake u Beču – magija jazz trija u ‘prijestolnici Balkana’

Povodom europske turneje na kojoj predstavljaju live-album bečku je klupsku scenu zatresao trio američkog tenor-saksofonista Johna Dikemana uz vehementnu ritam-sekciju Wiliama Parkera kontrabas i Hamida Drakea bubnjevi.

John Dikeman i Wiliam Parker (Foto: Vid Jeraj)
John Dikeman i Wiliam Parker (Foto: Vid Jeraj)

Na vijest od prošle godine da se 32-godišnji Dikeman ushemio s neharmonijskom ritam-sekcijom koju je prije dvadesetak godina povezao njemački saksofonist Peter Brotzmann, tijekom ljeta je stigla i službena potvrda u vidu jednotjedne europske turneje. Riječ je o izdanju „Live at la Resistenza“, kao i tek pristiglom „Cleaning the Mirror“ koji prikazuju ovaj zanimljivi sastav na tekovinama dvaju tradicije, povijesno-osviještene generacije i one veterana. Uostalom, već i Hamidov pedigre, kao jednog od najsrdačnijih duhova pozornice, u gradu slovećeg kao jednog od inventivnijih bubnjara kojem u opisu radnog ritma ne stoji ni ponavljanje niti stagnacija, a koji navodi imena Hancocka i Cherryja, kao i Davida Murraya i Freda Andersona, mogli bi se s lakoćom priheftati uz blitz-arpeggia koja kuljaju iz Dikemanovih melodijskih linija.

Hamid Drake (Foto: Vid Jeraj)
Hamid Drake (Foto: Vid Jeraj)

Klub Blue Tomato američko-europska klupska klika inače ocjenjuje kao jedan od najsrdačnijih na svijetu. Duguljasta je to prostorija s niskom pozornicom ispred koje se po stolicama razmili 50-60 žitelja Beča numerički otprilike iste životne dobi. Još 50 njih zauzimlje stajaća mjesta, kao i ona u predvorju oko šanka i restorana, smještenog u ugodnom podrumskom brlogu 15-og okruga mahom naseljenog turskom i južnoslavenskom iseljeničkom populacijom.

Wiliam Parker (Foto: Vid Jeraj)
Wiliam Parker (Foto: Vid Jeraj)

Koncertni tijek započinje Kaputtspielom u kojem će Dikemanovo lice pocrveniti poput tanka jeftinog upaljača. I već kad bi i izdržljiviji pokleknuli, oslobađa se motikaška simulacija tijela, a solo čiste force od rijetkih posuđenica s ponajviše kreativne impresije poprima kvotu od 10 minuta, na virtualnim gvaljama i grozdovima koji izrastaju iz Drakeovih asimetričnih i uglatih ritmičkih fraza koji s onim famoznim pentolama preko tri prijelaza evocira potpis Eda Blackwella. Izraz bez hijerarhije ulazi u grupnu improvizaciju, a na liniji te i takove impresije nijemih svjedoka stvara se sinusoidna glazbena misao u kojoj je ipak razvidna rutina starijih i grižnja mlađih naraštaja, tako da prvi set završava bez jasne informacije o njegovom svršetku, ostavljajući nejasan i okrhnut okus u uhu, s neizrečenim pitanjem o magiji polumraka.

John Dikeman i Wiliam Parker (Foto: Vid Jeraj)
John Dikeman i Wiliam Parker (Foto: Vid Jeraj)

Drugi set otpočinje kad je već svima bilo svejedno hoće li se koncert i nastaviti i to s Drakeom na obručnom bubnju uz napjev na arapskom, pod onim pustim dreadlocksima, dok Parker izvlači zurlu s jezičkom oboe i pentatonikom budi glazbu i publiku iz polusna. Ipak je ovo stara prijestolnica i kasna romantika još uvijek čuči negdje u paralelnim svjetovima utišanih i isključenih Androida i iPhonea, publika je ovo ipak našpanana na vinile i poslovični nihilizam g. Bernharda. Ostalom, da nije tako ne bi ni bila tu. Ovaj su put Parker i Dikeman zauzeli desni dio pozornice, nema više one simetrije s početka koja je tako rutinirano otkrila sve karte prije nego li se magija i desila.

I bacaju se akordi na saksofonu, u kratkim rafalima. Iz preacherske litanije Freda Andersona, skrenuli smo na poznog Coltranea i ethno-pentatoniku. A i Parker će se lagano zaigrati i krenuti u lijevoruki solo na kontrabasu, a rudimentarni stil koji više ima veze sa tronutim navođenjem splavara razigrava se u flageolette dostojne iskričavog oslobađanja harfe. Dotad je i Drake zakopao sve ono što bubnjar zakopati znade te skup s Parkerom ulaze u magiju u kojoj se ponajviše iskrica odigrava u dinamici. Čak se i bijesni Dikemando povlači u stranu prepuštajući da se koncert odigran u formi velikog zvonastog luka završi u nirvani zvuka. Bez mikrofona, a kamo li ijedne fotografske geste, tek s blještavilom znoja na crnim loknama, izbjegavamo u noć: drž’ ne daj metro tramvaj, jer prijestolnica Balkana nema noćnog prometa.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X