Od kanadskog smo redatelja Denisa Villeneuvea navikli na vrhunski ispričane i vizualno zapanjujuće napetice o malim ljudima i njihovoj patnji, ali ‘Sicariom’ je svoj umjetnički izričaj doveo na sasvim novu razinu i poklonio nam jedan od najboljih filmova godine.
Tijekom proteklih 20-ak godina potiho se negdje, ispod radara mainstream publike, profilirao podžanr kriminalističkog trilera/drame koji kao glavnu temu ili barem bitan lajtmotiv prati narko-kartele, bilo kroz sferu onih koji ih vode, onih koji se bore protiv njih ili onih koji su njihove krajnje mušterije. Dugo je kao neprikosnoveni vladar ove zanimljive skupine filmova stajalo remek-djelo Stevena Soderbergha iz 2000. godine, „Traffic“, a izgleda kako je sada napokon došlo vrijeme da se ta pozicija ozbiljno poljulja. Možda „Sicario“ Denisa Villeneuvea nije toliko kompleksan i dubok kao spomenuti „Traffic“, ali je svakako dovoljno aktualan, atraktivan, intrigantan i upečatljiv da se o njemu govori s jednakim pijetetom.
Kako prolog filma lijepo objašnjava, sicario je španjolska izvedenica latinske riječi sicarium, koja označava ubojicu ili u ovom modernijem kontekstu, plaćenog ubojicu, a često se koristi među članovima južnoameričkih bandi i zločinačkih organizacija kako bi se imenovao onaj koji obavlja njihove najprljavije i najvažnije eliminacije. Upravo se u takvom svijetu iznenada nađe mlada i nabrijana agentica Kate Macer (Emily Blunt), koja se pridružuje posebnoj jedinici za borbu protiv kartela. Njezini su nadređeni iskusni i opasni operativac Matt (Josh Brolin) te misteriozni Alejandro (Benicio Del Toro), a Kate će vrlo brzo shvatiti kako je pravo stanje na terenu daleko gore i brutalnije nego što je ikada zamišljala.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=7XLQ1bkSLDo[/youtube]
Koliko god se trudio, jednostavno nisam mogao naći niti jednu bitniju manu ovom filmu. Teško je to reći i prihvatiti nekome tko se libi išta ocijeniti savršenim, ali „Sicario“ i kao cjelina i kao skup sastavnih dijelova funkcionira upravo tako… savršeno! Denis Villeneuve je fantastičan redatelj koji se dokazao nekolicinom iznimno kvalitetnih filmova (među kojima je najpoznatiji „Prisoners“ iz 2013. godine) i bez imalo sumnje zna svoj posao. Priču priča mirno i staloženo, držeći ujednačeni tempo i vješto razbijajući dramske elemente onim akcijskim, uspijevajući pritom korelirati jedne s drugima tako da su i dramski elementi nabijeni stalnom suptilnom tenzijom, dok su oni atraktivni akcijski prožeti tankom linijom drame. U tom se pogledu niti jedan kadar kroz dobrih 120 minuta filma ne čini suvišnim ili krivo tempiranim, što samo po sebi zaslužuje veliko priznanje. Tu mu je svakako od velike pomoći bio direktor fotografije Roger Deakins, majstor koji je za svoj rad skupio čak 12 nominacija za Oscara (jedna od najvećih nepravda u povijesti ove nagrade jest što ovaj čovjek još uvijek nema svog zlatnog kipića) i na kojeg stvarno nema potrebe trošiti previše riječi. Njih su dvojica savršeni tandem (zajedno će raditi i nadolazeći „Blade Runner 2“) i razumiju jedan drugoga toliko dobro da Villeneuve daje Deakinsu odriješene ruke da se ispuca kada treba (scene u Juarezu i scena ulaska u tunele, znati ćete o čemu pričam kada vidite), dok Deakins Villeneuveu vraća onom low-key jezivom naturalističkom atmosferom koju ovaj traži i koja je zapravo jedina prava opcija za ovakvu priču.
Najslabija karika u procesu je mogao biti scenarij Taylora Sheridana, kojem je ovo prvijenac, ali i u tom je pogledu sve ispalo upravo onako kako je trebalo. Istina, nema tu mjesta za razmetljivost ili pompozne bravure i citate na kakve smo navikli u filmovima poput „Scarfacea“, ali Sicariov se režijsko-vizualni naturalizam savršeno poklapa s načinom na koji je priča napisana i ispričana. Kao šlag na tortu dolazi i glumački ansambl koji je pružio uistinu impresivnu izvedbu, a to se pogotovo odnosi na vodeći trojac. Emily Blunt još jednom dokazuje kako je zvijezda koja tek počinje sjati i od koje možemo očekivati puno toga dobroga, Brolin se polagano vraća u formu nakon borbe s ovisnostima i gotovo rutinskom lakoćom (ovo je u svakom slučaju kompliment) igra svoju ulogu, a Del Toro nam pruža možda i svoju najbolju izvedbu od… pa, „Traffica“!
Možda bi se moglo cjepidlačiti i reći kako „Sicario“ nema neku preveliku dubinu i na cijeli taj svijet gleda uskogrudno i izolirano, ili mu spočitati kako se koristi pretjeranim nasiljem kako bi zameo tragove nedovoljne karakterizacije likova, ali onda mi u ušima zazuji fantastični i zlokobni glazbeni score Jóhanna Jóhannssona i sva ta mizerija pada u vodu. „Sicario“ je jednostavno remek-djelo i jedan od pet najboljih filmova godine te u svakom slučaju zaslužuje da ga se pogleda. Dva puta. Pet puta. XY puta…
Ocjena: 10/10
(Black Label Media, Thunder Road Pictures; 2015.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
