Koliko para, toliko muzike? Nažalost, ne i sinoć.
Golemi tour bus s prikolicom na parkiralištu Vintage Industrial Bara svjedočio je da su engleski metalci Paradise Lost krenuli na ekstenzivnu europsku turneju. Još krajem rujna započeli su je u Ujedinjenom Kraljevstvu, a trajat će sve do kraja studenog i zadnjih koncerata u Grčkoj. Ozbiljan je to pothvat i iziskuje mnogo discipline i snage, ali je li moguće da su već na polovici istoga Paradise Lost toliko nezainteresirani da ne mogu publici pružiti ni najavljeni minimum od sat i pol svirke za ulaznicu po nimalo niskoj cijeni od 140 kuna u pretprodaji?
Koncert je započeo nastupom prilično očajnog berlinsko-londonskog benda bolno nemaštovitog imena Lucifer. Pjevačica Johanna Sadonis stasom je privukla nešto publike pred pozornicu, ali zvuk benda bio je katastrofalan. Iako je jasno da ima snažan glas s kojim može svašta, odavala je dojam kao da se ne čuje u monitorima, i prečesto je bila u neskladu s bendom. Inače vrlo vjerna metal publika za vrijeme njihova se nastupa pretežno zadržala u području šanka, bolno produžujući prolazno vrijeme nabavke pića.
Točno u najavljeno vrijeme, Paradise Lost je preuzeo pozornicu i rijeka ljudi se počela prelijevati u koncertni prostor Vintagea. Prije svega, zvuk je zagrmio glasno i čisto, a nakon Lucifera “No Hope in Sight” koja otvara njihov aktualni album “THe Plague WIthin” zvučala je praktički stadionski. Nastavak povratkom u dane najveće slave s albumom “Icon” s “Widow” i još dalje u prošlost naslovnom pjesmom sa drugog albuma “Gothic” dao je naslutiti da bi nas mogao očekivati praznik buke, ali određeni čimbenici djelovali su suprotno.
Iako je publika odlično prihvaćala i novi materijal koji je činio polovicu koncerta (posebno dobro je reagirano na najavu “Victim of the Past”), kao i atipično plesnu i melodijski vedru “As I Die” s početka devedesetih, kao hladan tuš došlo je povlačenje benda sa pozornice nakon izvedbe “Requiem” i manje od sat vremena svirke. “Što je ovo, bis ili pauza?”, čulo se iz razgovora na više mjesta. Štogod bilo, trajalo je, a publika nije znala je li red na dosadno mantranje “We want more!” ili ne. Riječ je doista bila o bisu i bend se vratio na izvedbu još četiri pjesme, od čega dvije nove “Return to the Sun” i “Eternity of Lies”, jednu iz kasnije faze, “Faith DIvides Us – Death Unites Us” sa istoimenog albuma iz 2009., te starijom “Say Just Words”, nakon koje je priča završena u ukupnom trajanju od nekih sat i petnaest minuta, uključujući i podulju stanku na bisu.
Publika je krenula prema izlazu, glave su odmahivale, a jedna riječ koju je svatko u prolazu dobacio bila je: “Kratko!”
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
