S bluesom vrijedi staro pravilo – svatko ga može svirati, ali da bi bio bluzer moraš ga živjeti. I tu nema pomoći za sve eventualne ‘padobrance’ koji bi se samo okušali. Bez duše, to je sve samo puko vrćenje pentatonskih skala pod prstima, a s druge strane, pravi ‘macani’ ne izlaze na brisani diskografski prostor bez dobrog razloga.
Buddy Guy će za šest mjeseci navršiti 80 godina, a njegov posljednji studijski album „Born To Play Guitar“ već naslovom nudi sva objašnjenja, kao i prvi stih „I was born in Louisiana“koji izusti u uvodnoj „Born To Play Guitar“ . Jedan od ključnih ikona Chicago Blues scene, čovjek koji je tijekom šezdesetih svirao s Muddyjem Wattersom i direktno utjecao na imena kao što su Jimi Hendrix, Eric Clapton, Jimmy Page, Keith Richards, Jeff Beck, John Mayer i Stevie Ray Vaughan i na pragu devete decenije života ne posustaje u svojoj misiji.
U gitarskom smislu Guy pažljivo nijansira pjesme ponajviše Fenderovim i Gibsonovim modelima gitara, ovisno želi li veću reskost ili prigušenost sigurno vozeći u svim rasponima od balada do boggie blues komada, također upečatljivo smisleno gravirajući sola u njima. Vokalno je pak poletan, gotovo i prepoletan za svoje godine. Zrači energijom po kojoj smo zapamtili legendarnog Caba Callowaya, iako su i po načinu pjevanja i stilu potpuno različiti.
Na albumu od 14 pjesmama pametno su ‘dozirani’ i gosti, od kojih je svaki ostavio svoj otisak, gotovo točno onoliki koliko mu talent i iskustvo dozvoljavaju. Dakle ne osjeća se da je Buddy Guy tu ikome uskraćivao prostor, dapače! Tako „Wear You Out“ s Billyjem Gibonsom ključa kao da je riječ o novoj pjesmi ZZ Topa, jer naravno Gibbons je kalibar za tako nešto. Isti kalibar kao i Van Morrison u „Flesh And Bone“, gotovo gospelu posvećenom nedavno preminulom B.B. Kingu, što se ne bi moglo reći za Joss Stone, koja iako iznimno talentirana pjevačica u „(Baby) You Got What It Takes“ ostaje u Guyevoj sjeni, kao da joj pored svog truda taj blues izmiče.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=KRihhTQik2k[/youtube]
Posebno se ističe balada „Crazy World“ koja iako je u središnjem dijelu albuma, poput magneta isisava sve ono što je Guy prezentirao (s nekim gostima) do tada. Jer u toj pjesmi nije vrckav i nije iskričav, već ozbiljan i u takvom raspoloženju vam lako može izmamiti suzu. Jednostavno vas utopi u bluesu i ne možete se tome oduprijeti kad on pjeva o ludosti ovog svijeta.
Također je sklon igranju s produkcijskim efektima, čime je izbjegao sve eventualne monotonije, kakve nažalost znaju donositi blues albumi, jer se obično doimaju kao da je ton mastor sve poštimao na prvoj pjesmi i potom napustio studio dok bend nije odsvirao sve što je planirao. Tako primjerice u „Smarter Than I Was“ njegov distorzirani vokal razara menbrane zvučnika (a isto učini i gitara na solu). Hendrix bi, da je živ, i danas bio opčinjen. Guy na ovom albumu ima onu iskonsku snagu da i nakon bezbroj preslušanih ploča imate osjećaj kao kad ste prvi put otrili blues. Ista ta snaga, živost, prljavština, nepravda, tuga i bijes koju bluzeri nose nekako nadmeno, gotovo gospodski na svojim plećima.
Posljednja pjesma „Come Back Muddy“ otvoreni je Guyev žal za vremenima kad je s Muddyjem Watersom dijelio pozornicu. Može li jače?
Jest da je lijepa gesta od Guya što je pozvao mladu Joss Stone u goste, ali ona je nažalost kamen spoticanja u besprijekornosti ovog albuma. A opet, ‘besprijekorno’ ne postoji u bluesu. Zato još uvijek posjeduje tu magičnu privlačnost, ali samo kad ga istinski bluzer izvodi.
Ocjena: 9/10
(RCA / Sony / Menart, 2015.)