Buddy Guy ‘Born To Play Guitar’ – kao kad prvi put otkrijete blues

S bluesom vrijedi staro pravilo – svatko ga može svirati, ali da bi bio bluzer moraš ga živjeti. I tu nema pomoći za sve eventualne ‘padobrance’ koji bi se samo okušali. Bez duše, to je sve samo puko vrćenje pentatonskih skala pod prstima, a s druge strane, pravi ‘macani’ ne izlaze na brisani diskografski prostor bez dobrog razloga.

Buddy Guy 'Born To Play Guitar'
Buddy Guy ‘Born To Play Guitar’

Buddy Guy će za šest mjeseci navršiti 80 godina, a njegov posljednji studijski album „Born To Play Guitar“ već naslovom nudi sva objašnjenja, kao i prvi stih „I was born in Louisiana“koji izusti u uvodnoj „Born To Play Guitar“ . Jedan od ključnih ikona Chicago Blues scene, čovjek koji je tijekom šezdesetih svirao s Muddyjem Wattersom i direktno utjecao na imena kao što su Jimi Hendrix, Eric Clapton, Jimmy Page, Keith Richards, Jeff Beck, John Mayer i Stevie Ray Vaughan i na pragu devete decenije života ne posustaje u svojoj misiji.

U gitarskom smislu Guy pažljivo nijansira pjesme ponajviše Fenderovim i Gibsonovim modelima gitara, ovisno želi li veću reskost ili prigušenost sigurno vozeći u svim rasponima od balada do boggie blues komada, također upečatljivo smisleno gravirajući sola u njima. Vokalno je pak poletan, gotovo i prepoletan za svoje godine. Zrači energijom po kojoj smo zapamtili legendarnog Caba Callowaya, iako su i po načinu pjevanja i stilu potpuno različiti.

Na albumu od 14 pjesmama pametno su ‘dozirani’ i gosti, od kojih je svaki ostavio svoj otisak, gotovo točno onoliki koliko mu talent i iskustvo dozvoljavaju. Dakle ne osjeća se da je Buddy Guy tu ikome uskraćivao prostor, dapače! Tako „Wear You Out“ s Billyjem Gibonsom ključa kao da je riječ o novoj pjesmi ZZ Topa, jer naravno Gibbons je kalibar za tako nešto. Isti kalibar kao i Van Morrison u „Flesh And Bone“, gotovo gospelu posvećenom nedavno preminulom B.B. Kingu, što se ne bi moglo reći za Joss Stone, koja iako iznimno talentirana pjevačica u „(Baby) You Got What It Takes“ ostaje u Guyevoj sjeni, kao da joj pored svog truda taj blues izmiče.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=KRihhTQik2k[/youtube]

Posebno se ističe balada „Crazy World“ koja iako je u središnjem dijelu albuma, poput magneta isisava sve ono što je Guy prezentirao (s nekim gostima) do tada. Jer u toj pjesmi nije vrckav i nije iskričav, već ozbiljan i u takvom raspoloženju vam lako može izmamiti suzu. Jednostavno vas utopi u bluesu i ne možete se tome oduprijeti kad on pjeva o ludosti ovog svijeta.

Također je sklon igranju s produkcijskim efektima, čime je izbjegao sve eventualne monotonije, kakve nažalost znaju donositi blues albumi, jer se obično doimaju kao da je ton mastor sve poštimao na prvoj pjesmi i potom napustio studio dok bend nije odsvirao sve što je planirao. Tako primjerice u „Smarter Than I Was“ njegov distorzirani vokal razara menbrane zvučnika (a isto učini i gitara na solu). Hendrix bi, da je živ, i danas bio opčinjen. Guy na ovom albumu ima onu iskonsku snagu da i nakon bezbroj preslušanih ploča imate osjećaj kao kad ste prvi put otrili blues. Ista ta snaga, živost, prljavština, nepravda, tuga i bijes koju bluzeri nose nekako nadmeno, gotovo gospodski na svojim plećima.

Posljednja pjesma „Come Back Muddy“ otvoreni je Guyev žal za vremenima kad je s Muddyjem Watersom dijelio pozornicu. Može li jače?

Jest da je lijepa gesta od Guya što je pozvao mladu Joss Stone u goste, ali ona je nažalost kamen spoticanja u besprijekornosti ovog albuma. A opet, ‘besprijekorno’ ne postoji u bluesu. Zato još uvijek posjeduje tu magičnu privlačnost, ali samo kad ga istinski bluzer izvodi.

Ocjena: 9/10

(RCA / Sony / Menart, 2015.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X